Pavao Žanić

Pavao Žanić (1980.-1993.)

Pavao je rođen u Kaštel Novom kod Splita, 20. svibnja 1918. od oca Jerke i majke Tone r. Franić. Osnovnu školu pohađa u mjestu od 1924. do 1929., sjemenišnu gimnaziju u Splitu, 1929-1937, gdje i maturira. Filozofsko-teološki studij nastavlja na splitskoj Teologiji od 1937. do 1941. Za svećenika ga zaređuje mjesni biskup Kvirin Bonefačić u Splitu, 1. lipnja 1941. Mladu misu slavi također u Splitu, 8. lipnja 1941. pod mladomisničkim geslom: U Tebe sam se, Gospodine, ufao! Kao svećenik obdaren je osobito propovjedničkim i glazbenim talentom.
Završivši posljednji ispit iz teologije, primio je 31. prosinca 1941. dekret za župnika u Srednjem Selu na otoku Šolti. Od 2. kolovoza 1943. Žaniću je na brizi i Donje Selo i Maslinica. U rujnu partizani zauzimaju Šoltu, naroda nestaje, župnik se sklanja u svoju rodnu župu. U jesen 1944. među prvim povratnicima župnik don Pave dolazi na Šoltu, gdje ostaje daljnjih osam godina.
Premješten je 17. srpnja 1952. za župnog upravitelja u Rogotin na ušću Neretve. U teškim poratnim vremenima čini što može ne samo u svojoj župi nego i u okolnima, koje su, privremeno, ostale bez svećenika. 
Dekretom od 24. kolovoza 1959. Žanić preuzima župništvo u splitskoj katedrali sv. Duje. Svojim svećeničkim sposobnostima, osobito izvrsnim propovijedima, novi je župnik nastavio veliko djelo bivšega dušobrižnika don Mladena Alajbega. Obnovljena je župna kuća, nabavljene elektronske orgulje. Imenovan je 21. listopada 1959. biskupskim delegatom za redovnice u splitskoj biskupiji, organizira pučke misije po dijecezi, održava konferencije intelektualcima. Postaje počasnim kanonikom stolnoga kaptola 16. studenoga 1959., a prepozitom kaptola 7. rujna 1965. U malom sjemeništu imenovan je rektorom od početka listopada 1969. a u školi predaje francuski jezik. Osim francuskoga, tečno govori i talijanski. 
Za biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskoga imenuje ga papa Pavao VI. dne 9. prosinca 1970., a za biskupa ga posvećuje 2. svibnja 1971. u Mostaru biskup Petar Čule sa suposvetiteljima nadbiskupom vrhbosanskim Smiljanom Čekadom i nadbiskupom splitsko-makarskim Franom Franićem. Biskupskom posvećenju prisustvovao je i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, koji je pod misom ređenja propovijedao, i 5 drugih hrvatskih biskupa, s mnoštvom svećenika i vjernika. Za biskupsku lozinku preuzima svoje mladomisničke riječi na latinskom: In fide, spe et caritate. 
Biskupom koadjutorom Žanić je bio gotovo cijelo desetljeće: 1971-1980. Pomaže biskupu Čuli u gradnji nove katedrale od 1975. do 1980., u dušobrižničkom radu, u brizi za svećenički pomladak i uopće za svećenike, redovnike i redovnice. 
Preuzima upravu biskupije 14. rujna 1980. Ulaže snage u rješavanje "hercegovačkoga slučaja", koji je pravno okončan papinskom odlukom "Romanis Pontificibus", 1975., a stvarno neproveden ni dan danas. Od početka svoje pune uprave prati također "međugorski slučaj", za koji je ustanovio dvije komisije od 1982. do 1986., i o kojem je napisao tisuće listova vjerno braneći Gospinu čast, dostojanstvo Crkve i odlučno niječući bilo kakvu vjerodostojnost ijednoga "ukazanja" u Međugorju. Ustanovio je u Mostaru 1980. izdavačku kuću "Crkvu na Kamenu" koja je, uz istoimeni redoviti pastoralni mjesečnik, do sada izdala preko 60 knjiga. Udario je temelje biskupijskom karitasu u jesen 1982. Sagradio je svećenički dom u Bijelom Polju, 1984. Iste godine proslavljena je Tisuću obljetnica trebinjske biskupije, a župnu crkvu u Trebinju Sveta Stolica uzdiže na dostojanstvo katedrale. U Mostaru 1987. pokreće Teološki institut koji i danas uspješno djeluje. Papa ga, uz redovitu biskupsku službu u Mostaru, imenuje apostolskim administratorom dubrovačke biskupije sede plena, tj. mjesto spriječena biskupa Severina Perneka, od 3. studenoga 1988. do 14. siječnja 1990., tj. do dolaska biskupa Želimira Puljića. Godinama je bio predsjednik Vijeća za obitelj pri BK.
Za svoje 13-godišnje uprave biskupijama zaredio je 29 biskupijskih svećenika i osnovao 5 župa u mostarskoj biskupiji, od kojih 4 u Mostaru, 1993. odcijepivši ih od katedralne župe. U ratu, koji je izbio 1992., pogođene su mu obje biskupije, uništen Svećenički dom, u Mostaru je teško oštećena katedrala, spaljen biskupski dvor, a biskupu izgorjele gotovo sve knjige i kućna imovina. 
Završivši 75. godinu života biskup Žanić 20. svibnja 1993. Svetom Ocu daje odreknuće na upravi hercegovačkim biskupijama. Papa Ivan Pavao II. usvaja mu 24. srpnja iste godine molbu i umirovljuje ga, a nasljednikom mu u Mostaru proglašava dotadašnjega biskupa koadjutora. Svoje mirovinsko vrijeme biskup Žanić, po vlastitoj želji, provodi u rodnom Kaštel Novom, gdje mu vjerno služi rođena sestra Jerka, koja ga je pratila kroz sve vrijeme svećeničke i biskupske službe i mirovinskog stanja. Stanuje u posebnim prostorijama župnoga stana u Kaštel Novom.
U popisu bibliografije u Žanićevu zborniku Istina oslobađa, koji je prigodom biskupove zlatne mise (1941-1991) priredio don Tomo Vukšić, Mostar, 1992, navedeno je preko 200 naslova objavljenih po domaćim crkvenim časopisima i novinama.
Poslije toga pisano je o biskupu Žaniću u:
Crkvi na Kamenu, 8-9/1993., str. 2-3. i 6.;
Biskupu Pavlu, br. 5/1996., str. 1;
I. Drmić, Srebrni biskup jubilarac, br. 5/1996., str. 5. i 12.
Srebrni jubilej biskupa Žanića, 6/1996., str. 2.
Od 5. siječnja ove godine bio je smješten na interno odjeljenje u bolnici na Firulama u Splitu, gdje je preminuo 11. siječnja 2000. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Kaštel Novom. [1] 
Biskup je Žanić uvijek bio nepokolebljivo vjeran Bogu, odan Gospi, privržen Svetoj Stolici, istinit, pravdoljubiv i rodoljub, odolijevajući hrabro raznim napadima i kušnjama i iznutra i izvana. [2]

(Fotografija nadgrobnoga spomenika)

            Kaštel Novi. Nadgrobni spomenik monsinjoru Pavlu Žaniću (1918-12000), biskupu mostarsko-duvanjskomu i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskomu, na mjesmom groblju u Kaštel Novom kod Splita.

1. O biskupovoj smrti i pokopu, vidi u: Vrhbosna, 1/2000., str. 70-71; Umro biskup Pavao Žanić, GK, 4/2000., str. 1. i 3. : CnaK, 2/2000., str. 1, 9-15; T. Vukšić, Pavao Žanić (1918-2000), biskup hercegovačkih biskupija, u: Vrhbosnensia, 1/2000., str. 159-164.
2. Literatura o njemu i bibliografija njegova može se naći u Zborniku biskupa Pavla Žanića, koji je priredio T. Vukšić pod naslovom Istina oslobađa, Mostar, 1992. Poslije toga pisano je o biskupu Žaniću u: CnaK-u, 8-9/1993., str. 2-3. i 6.; Biskupu Pavlu, br. 5/1996., str. 1; Srebrni biskup jubilarac, br.5/1996., str. 5; Srebrni jubilej biskupa Žanića, 6/1996., str. 2; Životopis i nekrolozi, u: CnaK, 2/2000., str. 1, 9-15.