Vijesti
26. August 2017.
Foto:
Arhivski snimak

Drugi ovogodišnji turnus duhovnih vježbi svećenicima hercegovačkih biskupija od 20. do 23. kolovoza 2017. održao je msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, u kući susreta – „Emaus“, u Bijelom Polju. Sudjelovala su 23 svećenika.

Nakon Zaziva Duha Svetoga u uvodnom razmatranju biskup je Bogdan istaknuo kako su duhovne vježbe Božji dar svećenicima, kako bi u osami i zajedništvu Duha Svetoga mogli posvetiti više vremena Bogu i spoznaji sebe samih, svoga osobnog poziva koji se mogao roditi i iz gledanja pozitivna primjera svetih ljudi i svećenika - susretnika. Naš je sugovornik na duhovnim vježbama sam Isus Krist koji nas je pozvao u svećeničku službu i na čijem svećeništvu participiramo. Stoga je voditelj najavio da ćemo, promatrajući određene likove iz Biblije, odnosno njihov odgovor na Božji poziv, razmišljati o svećeništvu. Naveden je i primjer Nikodema koji je došao noću, pomalo skrivećke i „pod maskom“ da ga drugi ne vide, razgovarati s Isusom. Sudionik je u duhovnim vježbama pozvan „skinuti masku“ i odreći se svega što bi priječilo Duhu Božjemu da djeluje u njemu. Kao što je Isus u razgovoru s Nikodemom rekao da Bog iz svoje ljubavi šalje svoga Sina na svijet, da se po njemu svi spase (usp. Iv 3,16), tako je ista poruka upućena i nama svećenicima na početku duhovnih vježbi da smo svi od Boga prihvaćeni i ljubljeni, onakvi kakvi jesmo, ali se traži naš odgovor – prepustiti se Božjem vodstvu – Bog ima uvijek prvi inicijativu, nama se daruje, ali traži i naš odgovor i suradnju.

Svećenik i molitva. Svećenikova molitva uvijek je milosno vrijeme otvorenosti i raspoloživosti Duhu Božjemu. Iako se neki tuže da ne mogu naći vremena za molitvu, vrijeme provedeno u molitvi velik je dar za molitelja. Isus poziva na molitvu i obraćenje već s prvim činom svoga javnog djelovanja: „Približilo se Kraljevstvo Božje – Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Ispunivši vrijeme, čovjek traži snagu i smisao u molitvi, njegova duhovna narav teži za besmrtnošću. Dati sebe po molitvi potpuno Bogu, znači ostvariti iskren susret sa svojim Stvoriteljem. Dolaskom Isusa Krista, koji je Alfa i Omega, Gospodar vremena, ponuđeno je čovjeku spasenje, novo stvaranje. Duhovne su vježbe vrijeme susreta s Bogom Spasiteljem. Trebamo uvijek prodrmati svoje savjesti onim Isusovim upitom: „Kada Sin Čovječji ponovo dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ S problemom i revolucijom globalizacije modernih vremena nastao je i problem malovjernosti. S gubitkom molitve, pogona za vjeru, slabi i gubi se vjera. Lude su djevice dopustile da im nestane „pogona“, ulja u svjetiljkama, pa su se svjetiljke ugasile. Slično je i s osobnom vjerom koja nestaje kada se ugasi žar molitve. Malovjernost je bila i mana u životu apostola: ne mogu činiti čuda, Petar propada u vodu nakon nekoliko koraka, nevjera na dan Isusova uskrsnuća. Voditelj je duhovježbi podsjetio na upute i savjete duhovnih pisaca današnjice o potrebi vraćanja na molitvu, s akcije na kontemplaciju. Vjernik bez molitve ne može doći do Boga - „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Poziv na molitvu istodobno je zov na osobnu svetost i savršenstvo. Molitva je uvjet spasonosna poslanja Crkve i pokretač, kvasac njezina misijskog djelovanja – „Idite po svem svijetu i učinite mojim učenicima sve narode...“ Molitva otvara put plodonosnu vršenju dviju zapovijedi ljubavi – prema Bogu i bližnjemu. Živimo u vremenu kada se ponekad pastoralno djelovanje prenaglašava, te je, na žalost, besplodno jer se ne krijepi molitvom. Sveta Majka Terezija za sebe je znala reći da je siromašna žena koja moli. Kada joj je bilo ponuđeno da otvori svoju kuću u Kini, odustala je jer kineske vlasti nisu pustile svećenika koji bi sestrama slavio Euharistiju – „Bez Euharistije ne možemo“. Svaki aktivizam i djelovanje bez duha molitve vodi nezdravu apostolatu. Sve se urušava i nestaje. Bez Euharistije za Majku Tereziju nema istinskoga svjedočenja života i djelovanja. Svaki je vjernik pozvan na svetost u vremenu u kojemu živi. Pastoralni hod svećenika, osnažen molitvom, treba voditi k osobnom savršenstvu i svetosti. Razmišljajući o Isusovim prijekorima iz Otkrivenja upućenim Crkvama u Maloj Aziji, možemo se upitati ima li nas igdje u njihovim porocima. Pozvani smo svi osloboditi se „Nikodemova sindroma“ da je u starosti svaka novost nemoguća. Opasnost je postati „star u srcu“.

Svećenikov identitet.[1] Identitet je odgovor na pitanje: „Tko sam ja?“ Svećenik mora dati odgovor na pitanje „Tko sam ja kao svećenik?“ Oblikovanje svećeničkog identiteta dijeli se na tri razdoblja:

1. postavljanje osobnog identiteta – Zašto želim i zašto hoću postati svećenik?

2. pastoralni identitet – svećeništvo kao služenje – postavlja se pitanje: „Zašto sam svećenik?“;

3. učvršćivanje identiteta – shvaćanje svećeničkog života kao izvor nade za druge – „Zašto sam postao svećenik?“ Temelji svećeničkog identiteta postavljaju se za vrijeme formacije: boravak u sjemeništu, bogoslovski studij, konačna odluka, prva pastoralna služba. Važna je motivacija – Pristajem na svećeništvo kao Božji poziv (zvanje), a ne kao profesiju (zanat). Da bi putovi i sredstva za izgradnju svećeničkog identiteta bili uspješni, trebaju se poštovati odgojna načela: pretpostavka konačne odluke. Želim u konačnici svega života biti svećenik, a ne svećenik na probu; disciplina života – svećenički život se ne može improvizirati, vrline života u svećeništvu moraju se uvježbati, naučiti i krjeposti svjesno proživljavati i vršiti. Ovdje su važne životne navike (redovitost u lijeganju i ustajanju, redovitost u jelu i piću, radna disciplina). Treće načelo uključuje svećenički mentalitet – trajan stav spoznaja, uvjerenja i navika. Za oblikovanje mentaliteta važno je poznavanje vjere – poznavanje vjerskih istina, razvijen crkveni mentalitet – crkvenost, ljubav prema Crkvi, poznavanje teologije svećeništva. Pozitivan ishod oblikovanja svećeničkog identiteta uključije spremnost na preuzimanje bilo koje povjerene svećeničke službe bez iznimke i pridržaja. Kao svijetli primjeri izgrađena svećeničkog identiteta navedeni su primjeri i uzori: blaženi mučenik don Miroslav Bulešić, misionar o. Ante Gabrić i don Grgo Bučić, duhovnik u splitskoj bogosloviji. Navedeni su i primjeri nezrele izgradnje identiteta kod mladih ljudi a onda i nestabilni temelji koji vode k osobinama nezrela svećeničkog identiteta.

Pastoralni identitet svećenika, po kojem njegovo svećeništvo poprima osoban stil pojedinca, obuhvaća nekoliko odrednica:

- svećenik čuvar tradicija – doživotno se odlučio slijediti Isusa Krista i u njemu nalazi smisao svoga života – nosi svećeničku odoru;

- svećenik osjetljiv na izazove suvremena svijeta – sebe smatra graditeljem mostova između Evanđelja i kulture, Crkve i društva, tradicije i suvremenosti – rijetko nosi svećeničku nošnju u javnosti;

- svećenik blizak ljudima – vjeruje u svoje svećeništvo, ali sebe doživljava kao obična čovjeka i jednoga od vjernika, surađuje s laicima ali drži da ima pravo i na privatan život kada se može opustiti;

- svećenik moderni vođa povjerene mu zajednice – ima osjećaj odgovornosti za Crkvu, želi biti blizak ljudima, posjećuje svoje vjernike, ima uvjerenje da ga ljudi kao takva trebaju. Kočnice u oblikovanju pastoralnog identiteta odnose se na spregu i međuodnos između teologije svećeništva i teologije laikata.

Nedovršeni oblici pastoralna identiteta jesu:

- ambiciozan svećenik – voli vlastiti auktoritet s prestižom, nije spreman na suradnju s drugim svećenicima i laicima;

- svećenik gentleman – voli ugodan život, posjećuje kulturna događanja, ugodan je u društvu drugih ljudi;

- svećenik romantik – osjeća nostalgiju za prošlošću i prošlim vremenima – prije je bolje bilo, pobožan je, ali se slabo zanima za sadašnju situaciju Crkve i svijeta;

- svećenik bez inicijative – poslušan je prema auktoritetima, čovjek molitve, ali ne preuzima nove pastoralne inicijative, zadovoljan je s postojećim stanjem;

- nametljiv svećenik – zabrinut za društveno stanje, pravila i propise, misli da on jedini može riješiti probleme;

- ogorčen svećenik – doživio je ranu tijekom svećeničke službe i to ga koči i tereti u napredovanju i rastu u služenju.

Mistični identitet podudara se sa starijim godinama života u svećeništvu. Svećenik gleda unatrag na svoj žvot i dolazi do spoznaje da nije on bio taj koji je učinio velike stvari, nego je Bog učinio velike stvari po njemu. Izričaji mističnog identiteta jesu:

svećenik nositelj nade i svećenik čovjek mnogostrukih odnosa. Svećenik u ovoj fazi dolazi do pozitivna gledanja na svijet, Crkvu i vlastito zvanje – Isplatilo se biti svećenik. Kočnice na putu prema mističnu identitetu jesu: stres – iscrpljenost, gubitak radosti, entuzijazma i unutarnjeg mira, izgorjelost – kada se posveti previše vremena za druge, izgubi se vrijeme za sebe sama, posljedice su kroničan umor i razdražljivost; kriza srednje dobi – iskustvo vlastite smrtnosti, žaljenje i kajanje zbog propusta u životu, umanjeno povjerenje i sumnja u sebe samoga, sumnja u vlastiti poziv i zvanje, napuštenje svećeništva; profesionalna deformacija – sebičan svećenik koji misli da se svi moraju brinuti o njemu (da se sve oko njega vrti).

Zrelost svakoga svećeničkog identiteta mjeri se poslušnošću Božjemu poslanju.

Svećenikova poniznost. Samo ponizni ljudi sposobni su otvoriti se Bogu i njegovu vodstvu. Isus Krist tijekom cijeloga svog života i javnoga djelovanja bio je uzor poniznosti. Svaki ponizan čovjek poštuje i njeguje istinu i uvažava stvarnost, ne stavlja sebe u prvi plan. Bez poniznosti nije moguć ispravan i siguran hod prema svetosti i savršenstvu. Poniznost je vjerna saveznica u rastu i jačanju u ostalim krjepostima, ona guši svaku oholost pojedinca i pomaže u duhovnom rastu. Biblijski uzori poniznosti jesu:

- Abraham: pobjeđuje oholost i uznositost. Prepušta se Božjemu vodstvu. Dopušta da ga Bog vodi u sigurnost nepoznatog;

- Jakov: kao bjegunac od brata u poniznosti vidi ljestve i vrata raja. Susreće Boga. Uzda se u Boga uzdanjem silnim da će mu pomoći u njegovoj nevolji i dovesti ga natrag kući. Njemu se utječe prije susreta s bratom Ezavom. Srce mu se raduje zbog Božje blizine. Ne uznosi se jer zna da Božje vodstvo i blizinu nije zaslužio svojim snagama nego zahvaljujući Božjoj blizini i ljubavi. Bog ga blagoslivlje zbog krjeposti poniznosti – mijenja mu ime u Izrael. Jakov vrši volju Božju, a ne svoju.

- Mojsije je zbunjen i u strahu za svoju budućnost kada nakon ubojstva bježi iz Egipta. Nije spreman odgovoriti odmah na Božji poziv da bude izbavitelj naroda iz ropstva. Bog ga izabire zbog poniznosti da bude vođa njegova naroda jer se Mojsije u predanju prepušta volji Božjoj. Predati se Božjoj volji a ne svojoj, znači puninu poniznosti.

- Gideona Bog pomaže i krijepi i vodi ga u borbi protiv neprijatelja u trenutku kada mu sve nade tonu. Bog se brine za ponizne i malene, za sve koji sebe ne stavljaju u prvi plan, koji svoje uspjehe i borbe ne pripisuju samima sebi. Tako je bilo i sa svim izabranicima Božjim. Kada bi se uzoholili, Bog ih napušta. Tako je i sa svećenikom.

Svećenikov molitveni život po vjeri. Sv. Pavao govori o vjeri kao o blagu koje nosimo i čuvamo u glinenim posudama. Vjera uvijek daje smisao našemu svećeničkom zvanju. Naša je vjera djelotvorna svaki put po djelima ljubavi koja činimo. Vjera je mrtva i nedjelotvorna bez aktivne molitve – gubi se duhovna jakost. Po vjeri i molitvi svaki svećenik djelotvorno obavlja svoju službu kao poziv i zvanje, a ne kao profesiju i zanat. U svijetu u kojem živimo sve je prisutnija ateizacija Zapada, raskršćanjenje Zapada, u kojem se niječu vjerski korijeni kulture i civilizacije. Svaki svećenik stupa pred Boga i predaje mu svega sebe, svoj poziv i život upravo po vjeri osnaženoj molitvom. Gdje molitva obiluje, tu i vjera istodobno jača i raste. Vječno i stalno pitanje vjernika jest: Kako na ispravan način moliti? Svaka ispravna molitva treba biti zanos srca i pogled usmjeren prema Bogu, izraz zahvale za primljena dobročinstva a netraženje da se ispune vlastiti zahtjevi. Isus je stalno molio i povlačio se u osamu molitve u najvažnijim trenutcima svoga života. Isus često potiče apostole na molitvu i predanje volji Nebeskoga Oca. S druge strane, ustrajnim moliteljima Isus obećaje uslišanje. Bog brani i uslišava iskrene molitelje: udovicu, carinika u hramu. Isus poziva i na molitvu za rast Kraljevstva Božjega. Napominje da Bog nije naš dužnik, koji će nas pošto-poto morati uslišiti. Molitva nikada ne smije biti sredstvo osobne promocije – da nas drugi vide. Isus upozorava da Bog vidi i uslišava u skrovitosti vjerne i ponizne molitelje. Po molitvi apostoli nakon uzašašća čine čudesa: Petar, Ivan, Pavao – svjesni su Isusova poziva – „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Svi kršćanski velikani, uzori i svetci, bili su ljudi molitve. Crpili su snagu za svoj apostolat, rast u vjeri i svetosti. Koncilski dokumenti potiču sve članove općega i ministerijalog svećeništva na praksu redovite molitve kao uvjet za vjeru i rast u svetosti.

Griješenje - oproštenje. U svakom ispitu savjesti trebamo se vratiti samima sebi, svojim pogrješkama, porocima i propustima, a ne samo razmišljati o zlu i njegovim posljedicama u društvu. Važno je uvijek moliti za milost da spoznamo korijen svojih grijeha. Grijeh nije i ne smije biti središte kršćanske poruke, nego Božja ljubav i njegovo neizmjerno milosrđe prema svim ljudima, pa i onim odbačenima, prezrenima i „osuđenim“ grješnicima. Stoga ispovijedaonica nije neko tmurno mjesto, nego radosno mjesto susreta s Bogom ljubavi. Po snazi oprosta i susreta sa svakim grješnikom Isusa vraća mir i daje novi život. On ne želi da svijet propadne nego da se svatko spasi i živi novim životom. S druge strane, unatoč navještaju Boga ljubavi i milosrđa ne smijemo zapostaviti ni stvarnost zla i grijeha u svijetu i u sebi samima. Iako je današnji svijet očaran senzacijom zla i lošega, iako to stavlja u prvi plan u novinskim izvješćima, zlo nema posljednju riječ. Od svojih suvremenika Isus je nerijetko bio proglašivan javnim grješnikom i zbog toga osuđivan. Isus ističe da svaki grijeh i svako zlo svoj korijen ima u ljudskom srcu, koje se svjesno odvaja od Boga izvora života i svetosti. Najveća je opasnost kada se grješnici opravdavaju za svoje grješne postupke i kada grješna opcija postaje svakodnevica. Grijeh se ne tiče samo nas samih nego se njegov utjecaj širi i raste te se prenosi i na druge, na društvo, svaki put kada čovjek nije spreman na zaokret. Truje se zdrava atmosfera oko nas, osobni pad postaje i pad društva. Kao podloga za ispit savjesti može pomoći i evanđeoski događaj kod Cezareje Filipove, kada Petar najprije priznaje Isusovo mesijanstvo, a onda Isusa, nakon nekoliko trenutaka, odvraća od muke i smrti na križu. Toliko smo puta i mi svjesni svojih grijeha, znamo što je grijeh, ali poput Petra imamo svoj „ali“, tražimo izgovore i opravdanja za takvo stanje, slijedimo ljudsku logiku a ne volju Božju. Kakva je naša molitva? Osobna? Časoslovna? Kako slavimo sveta Misna otajstva? Sv. Ivan Pavao II. u jednom pismu potiče svećenike da svaku sv. Misu slave s jednakim žarom i pobožnošću kao da je Mlada Misa. U hvalospjevu ljubavi Pavao navodi 15 glagola i karakteristika istinske i prave ljubavi. Za ispit savjesti mogu pomoći ove karakteristike da otkrijemo sami sebe, odnosno ono što uistinu jesmo ili nismo. Petar je spoznao svoju grješnost i na Tiberijadskom moru ispovjedio svoju ljubav prema Isusu – Gospodine, ti znaš da te volim. Isus i od nas traži predanje, poniženje i priznanje da ga volimo svim srcem i dušom. To postižemo priznanjem grješnosti, kajanjem i obećanjem novoga života u Božjoj ljubavi. Isus je uvijek s nama, oprašta nam grijehe za koje se kajemo, ali od nas traži suradnju u rastu Kraljevstva Božjega u svijetu u kojem živimo, odnosno da spremno i hrabro odgovorimo na pitanja: Što sam učinio i što radim za Krista? Što trebam od sada učiniti za Krista?

Svaki dan duhovnih vježbi bio je bogat molitveno-duhovnim programom. Dan bi započinjao u kapelici zajedničkom molitvom Službe čitanja i Jutarnje iz Časoslova. Msgr. Bogdan održao je svakoga dana po dva razmatranja: jutarnje i popodnevno. Prije objeda  predvodio je Misno slavlje sa svećenicima sudionicima i izrekao prigodnu homiliju: prvoga i trećega dana govorio je o Euharistiji, a drugoga dana o poslušnosti Blažene Djevice Marije i njezinu predanju Božjoj volji. Sudionici su u kapelici zajednički molili Večernju. Dan bi zaključili molitvenim činom u kapelici.

- Ponedjeljak – zajednička marijanska pobožnost, molitva radosnih otajstava krunice, pjevanje Gospinih pjesama iz hrvatske marijanske baštine, litanije.

- Utorak – Euharistijsko klanjanje i pjevanje euharistijskih pjesama.

Uz obvezne točke koje su bile predviđene dnevnim redom i rasporedom duhovnih vježbi bilo je dovoljno vremena i za osobnu molitvu, šetnju i povlačenje u samoću i meditaciju. Duhovne su vježbe završile himnom Tebe Boga hvalimo.

Don Željko je Majić, generalni vikar, u ime svih sudionika zahvalio voditelju duhovnih vježbi.

Pribilježio: don Davor Berezovski

 

[1] M. Szentmartony, „Putovi i stranputice izgradnje svećeničkog identiteta“, Bogoslovska smotra, 3/2010., str. 909-926.

POVEZANI ČLANCI