Vijesti
09. April 2018.
Foto:
Spomenik žrtvama ratova i groblje Bartuluša

U subotu, 7. travnja 2018., u Svećeničkom domu u Mostaru, usnuo je u Gospodinu don Srećko Čulina, najstariji svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije (rođen u Drinovcima, 11. siječnja 1928.). Po vlastitoj oporučnoj želji pokopan je u rodnim Drinovcima, u obiteljsku grobnicu na groblju Bartuluši, 9. travnja.

Oproštajnu - sprovodnu sv. Misu, u koncelebraciji s pedesetak svećenika, predvodio je mjesni biskup msgr. Ratko Perić. U sv. Misi i sprovodnim obredima, uz rodbinu i prijatelje te vjernike iz Drinovaca i župa u kojima je don Srećko djelovalo, sudjelovalo je i desetak časnih sestara. Na ispraćaj iz mostarske mrtvačnice bilo je došlo desetak mostarskih svećenika.

Prije sv. Mise kratak životopis Pokojnika pročitao je generalni vikar don Željko Majić. Sprovodne je obrede predvodio mjesni župnik fra Josip Mioč, koji je nakon sv. Mise i obreda u župnoj kući ugostio braću svećenike.

Osobno o sebi. Don Srećko je - kao i drugi svećenici - na poticaj mostarsko-duvanjskoga biskupa msgr. Pavla Žanića, 20. siječnja 1982., osobno napisao svoj kratak životopis: - Rođen u najteže doba svjetske krize. Preživio svjetski rat bez ikakvih rana. Promijenio mnoge učitelje i škole [Drinovci, Međugorje, Široki Brijeg, Travnik, Zagreb]. Odgojen u starinskom strogom crkvenom duhu, a živim životom mnogih nesigurnosti i promjena. Teško se prilagođavam takvu tempu života, gdje je najviša svetinja do jučer, danas odbačena i izrugivana, a ako ne šutiš i sam ćeš biti odbačen i izrugan kao nesuvremen.

Kao srednjoškolac promijenio sam tri klasične gimnazije i imao veliko mnoštvo kolega. Koliko mi je poznato, iz Travnika smo trojica postala svećenicima [još Mato Bičvić. i Viktor Šifner.], sa Širokoga Brijega također trojica, a iz Zagreba dvanaest iako nismo bili zajedno ređeni zbog služenja vojnoga roka.

Nakon odlaska iz bogoslovije kao novoređene svećenike čekale su nas svuda ruševine, neimaština i neznanje, i vjersko i profano. Trebalo je sve ispočetka. Želje su bile velike, ideali i zanos također. Nije bilo vozila, ni materijala, ni novca. Moralo se raditi golim rukama, i radilo se, jer se ljubilo svoj poziv. I narod je bolje slušao svoje svećenike te pomagao raditi.

Čovjek je imao zadovoljstvo u bratskoj slozi sa svećenicima i rado bi se sastajali. Ništa nije bilo teško. Putovali bismo jedan drugomu i po nekoliko sati pješke da se izrazgovaramo. Nije bilo žurbe, nije bilo radija ni televizije, tek po koji stari motor kotač od Karitasa, koji se svaki čas kvario i tako nas pripremao za buduću tehniku, koja nas je, evo, osvojila, i – davi.

Još usput samo da napomenem: moja svećenička služba bila je devet mjeseci kapelan – neslužbeni – u Studencima, a zatim dvadeset i šest godina hladnoga Sibira naše Hercegovine u duvanjskoj krajini.

Životopis se ne može ukratko napisati, jer je to život o kojem bi trebalo knjige pisati i opet bi bio štur i nedorečen. Stoga ću s ovim i završiti, a poslije moje smrti neka drugi govore o onom što su možda bolje uočili.

A uoči Zlatne Mise, 16. srpnja 2005., na poziv da usporedi prve godine svećeničkoga djelovanja s onim posljednjim, rekao je:  

- Velika je razlika! Onda je bilo više svijeta, više djece, manje prohtjeva i potreba, više želje za vjerskim znanjem i odgojem, držalo se do zajedništva, u čemu je vjera puno pomagala.

U drugom dijelu moga pastoralnog djelovanja jest odlazak u Njemačku, seljenje, manji priraštaj, drugačiji („moderni“) pogledi na život, materijaliziranost.

Biskup je u svojoj propovijedi napomenuo da Crkva danas liturgijski slavi svetkovinu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti, ali ipak dopušta obrazac sprovodne Mise. Potrebno je podsjetiti da je povijesni početak našega otkupljenja i spasenja po Isusu Kristu upravo njegovo Utjelovljenje u krilu Blažene Djevice Marije u Nazaretu snagom Duha Božjega, kada je Druga Božanska Osoba postala čovjekom, tj. ujedinila ljudsku narav sa svojom božanskom naravi u jednoj Božanskoj Osobi (hipostatska unija). Čovjek je - i onaj prvi Adam do posljednjega Adama - stvoren i modeliran na sliku Sina Čovječjega kakvu je Bog Otac zamislio u vječnosti. On je Prvorođenac od mrtvih pa nam je Gospodin i u tome slika našega budućega života u uskrsnuću. Stoga je završetak i kruna spasotvorna procesa Isusovo veličanstveno Vazmeno otajstvo – Muka, Smrt i Uskrsnuće. Ta istina o Utjelovljenju i Otkupljenju ulazi u šest glavnih istina naše svete vjere.

Mi ovom sv. Misom preporučujemo dušu svoga subrata don Srećka Očevu milosrđu i molimo Boga da mu onaj presveti Kruh koji je on 23.000 puta svećenički lomio u sv. Misi u ove svoje 63 godine misništva bude na Život vječni.

Kao što Isus kaže za sebe da je došao na ovaj svijet da izvrši volju Očevu, On, Svećenik, jedini vječni Svećenik, tako je i naš Pokojnik po sv. Redu sudjelovao u Isusovu svećeništvu i želio je ispuniti volju Božju u svome životu. Neka ga Gospodin nagradi za to djelo.

Biskup je na kraju izrazio zahvalnost što je don Srećko Čulina, prije 49 godina, 1969., kao župnik u Prisoju, bio domaćin svećeničkoga ređenja koje je biskup Petar Čule podijelio petorici đakona: domaćemu sinu don Jozi Ivančiću, don Milivoju Galiću, koji su već pokojni, i trojici živih: don Luki Mamiću, don Krešimiru Pandžiću i njemu. Te je godine bio ređen i don Marijan Bevanda koji je prošle godine umro. Eto tri mrtva, tri živa.

Usput rečeno, tada je bilo šest biskupijskih mladomisnika, a dvanaest franjevačkih u Hercegovini. A ove godine?

- Eto potrebe za žarkom molitvom Gospodaru žetve da on u žetvu svoju pošalje radnike koji će zamijeniti naše pokojne "starinske" svećenike.

Gospodine, daruj vječni mir i blaženstvo našemu don Srećku!

POVEZANI ČLANCI

15. kol 2018
KIUM
05. kol 2018
L Cvitanović
10. kol 2018
KIUM

NAJČITANIJE

15. kol 2018
KIUM
05. kol 2018
L Cvitanović
10. kol 2018
KIUM