Vijesti
16. July 2017.
Foto:
Arhivski snimak

Istinski nam je žao što još jednom u naslov pisanja moramo staviti riječ kleveta pa se stoga i poštovanim čitateljima ispričavamo. A kako drugačije okarakterizirati ovaj ponovni bezočni napad na mostarske biskupe, pokojnoga Pavla Žanića i aktualnoga Ratka Perića? Ali, i nakon našega - ne samo po nama nego i po mnogima koji su čitali naše odgovore - argumentirana odbacivanja svih laži - kleveta, akteri i njihovi nalogodavci ne sustaju. Naime ovih dana, bez famoznih 4,99 USD, posredstvom društvenih mreža i nekih lokalnih i „nacionalnih“ portala javnosti je ponuđen još jedan filmski difamatorski podmetak koji kleveće mostarske crkvene pastire. Za razliku od prvoga „filma“ koji su auktorski potpisali izvjesni Drozd i Bezael, a iza svega „stala“ produkcijska kuća Nazareth production, u ovom najnovijem nastupa samo glavni lik iz filma „Od Fatime do Međugorja“ general Maksimov i bezimena „novinarka“. Bez i jednoga dokaza - dokumenta, u polsatnu razgovoru ponavlja se sav onaj kukolj koji je u prethodnu „filmu“ posijan. I bez potpisa, kako auktora tako i naručitelja, jasno je odakle vjetar puše i koji mu je cilj: U nedostatku argumenata da se ospori duh kojim se vode mostarski duhovni pastiri u obrani Božje istine, Gospina dostojanstva i obraza Crkve, pribjegava se zlobnu udarcu ad hominem koji nema nikakva doticaja s istinom i ljudskim poštenjem.

Jer najnovije filmsko obraćanje generala Maksimova ne donosi ništa nova, osim da se s biskupom Perićem u Rimu susreo šest puta: 2000., 2001., 2002., 2004., 2006. i 2008. godine - o čemu ćemo koju riječ poslije - čitatelja, radi boljega razumijevanja, upućujemo na naše prethodne osvrte: „Suradnici“ Udbe i KGB-a, Filmske klevete i Sedlarove klevete.

General Maksimov

Svakomu tko je, pa i površno, pratio ovaj medijski linč na mostarske biskupe i naše odgovore jasno je da je ova najnovija „filmska“ zadaća odgovor na naše osvrte. No, u nedostatku argumenata da se pobije Istina, ponavlja se laž. Valjda po onoj Goebbelsovoj: „100 puta ponovljena laž postaje istina“. Međutim svaka laž na laži ostaje, a istina će uvijek isplivati na vidjelo: „što ju već sakrivaš, / odkud ne mniš, otud kaže se većma dvaš“, kako to svojevremeno reče Marin Držić.

General Maksimov želi se pokazati čovjekom istine, savjesnim izvršiteljem zadanih dužnosti, bez ikakva interesa osim interesa zaštite poretka: Naše službe nisu „zloglasne“, mi se nismo bavili „lažima“, mi smo bili vrlo temeljiti u svim našim obradama pojedinaca ili grupa. Naravno da smo znali biti i neugodni, ali sve je to bilo u interesu obrane komunizma. U službu obrane komunizma - KGB, prema vlastitim riječima, ušao je 1966. godine na preporuku svoga oca koji je također „cijeli svoj radni vijek proveo na različitim pozicijama u KGB-u“. Samo tri godine poslije, 1969., a nakon što je u „Čehoslovačkoj proveo godinu dana“ zavrijedio je čin pukovnika. Svima nam je poznato što je u to vrijeme Čehoslovačka proživjela i pretrpjela. Je li neumjesno pitanje koliko se i kako se „neugodno“ postupalo, ne samo prema pojedincima i manjim skupinama, nego i prema cijelom narodu, i češkom i slovačkom, da bi se jedan tridesetogodišnjak, nakon samo 3 godine službe, domogao čina pukovnika? Ono što nas – vezano i uz temu – ne malo zabrinjava: Kako to da „svjedočanstvo“ i „istina“ onih koji su na milijune ljudi poslali u smrt postane toliko neupitnom da se njome - tim neoborivim dokazom - napadne one koji su cijeli život posvetili Istini i zbog raznih udbaških i kagebe-ovskih „istina“ ne malo u životu pretrpjeli? Ovo pitanje traži ozbiljnu psihološku studiju. Nama nije potrebna nikakva studija da dokažemo istinu o mostarskim biskupima, Pavlu i Ratku. Isto tako, kako smo i u prethodnim obraćanjima rekli, ni ovaj osvrt ne pišemo u nadi da ćemo argumentima pobiti klevetničke nalogodavce i lažne svjedoke, nego iz razloga da ohrabrimo u istini i dobru sve one kojima ovakvi filmski otrovi mogu unijeti nemir u srce.

Biskup Žanić

O biskupu Žaniću general opet istim klevetničkim tvrdnjama a da ni u drugom medijskom obraćanju javnosti pokaže i jedno slovo toga „inkriminirajućega dokumenta“ kojim je natjeran da odbije „dar neba“ - pojavak Blažene Gospe u vlastitoj biskupiji! Ne misli, valjda, da je dovoljna njegova isprazna riječ i da će objektivan i razuman gledatelj i čitatelj pomisliti da tako ustrojene tajne službe imaju samo jednu kopiju „dokumenta“ koju su eto, u punoj vjeri, predale Vatikanu i ostale bez materijalnoga dokaza svojih tvrdnji? Čitajući dostupne dokumente iz arhiva vidljivo je da je svaki dokument rađen u više primjeraka i dostavljan višim instancijama na raznim adresama, čuvan u arhivu službe, koja je operativnu zadaću provodila, i u samom fasciklu obrađivane osobe. U takvim dokumentima, barem onima koji su nama na molbu iz Sarajeva uljudno ustupljeni, uvijek kod imena biskupa Žanića u zagradi stoji - nikada „s“ suradnik, nego isključivo „oo“- „operativno obrađivan“ s naznakom u završetku dokumenta da je „nositelj neprijateljske djelatnosti“, i to nerijetko pod rednim brojem 1. Imati pred sobom ovakvu dokumentaciju i tvrditi da je blagopokojni biskup Žanić bio suradnikom Udbe sve vrijeme od 1981. godine, nije ništa drugo nego dijabolična kleveta, plod onih koji su svoj um i srce, ime i službu, ustupili ocu laži. U ovoj „Godini biskupa Žanića“, koju smo započeli 19. svibnja prošloga u njegovu rodnom mjestu – Kaštel Novom i koju ćemo, Božjom voljom, završiti o Stotoj godišnjici njegova rođenja, 20. svibnja 2018. godine u Mostaru, opširno ćemo pisati i o njegovu odnosu prema državnoj vlasti i ponašanju kako za vrijeme komunizma tako i u demokratskim promjenama Devedesetih godina prošloga stoljeća.

Biskup Perić

General Maksimov ponovo kao Maksim po diviziji: „Da, ja sam se odmah u prosincu 1982. godine upoznao s Ratkom Perićem. Na sastanak s njim doveo me drug Kuznjecov. Od tada do 1989., našli smo se 7 puta.“ A na pitanje „novinarke“: Koliko često ste kontaktirali Ratka Perića nakon 1989.?, Maksimov odgovara: „Ja sam ga osobno vidio po jedan put 2000., 2001., 2002., 2004., 2006. i 2008. godine.“ O navodnim susretima od 1982. do 1989. pisali smo u osvrtima „'Suradnici' Udbe i KGB-a“ i „Filmske klevete“, ali i u „Sedlarovim klevetama“. Stoga i ne smatramo potrebnim na tomu se više zadržavati. No, kako je general proširio vrijeme i udvostručio broj susreta, valja nam se kratko osvrnuti i na ove nove generalove besramne klevete.

Iako će sam Maksimov novinarki izjaviti da je prije snimanja intervjua osvježio memoriju: „Prije nego sam došao na ovo snimanje, pogledao sam svoj osobni dnevnik u koji sam uvijek sve zapisivao, kako bih mogao napraviti što vjerniji izvještaj svojoj službi“, on ne smatra korisnim da svoju tvrdnju, ako već ne dokumentima kojih uz svu medijsku najavu kada se radi o mostarskim biskupima, očito, nema, potvrdi barem zabilješkama iz vlastita dnevnika u koji je „uvijek sve zapisivao“. No, očito je „čovjek od zanata“ koji zna da bi se konkretni datumi, vrijeme i mjesto susreta, kada su izmišljeni – a u ovom slučaju jesu – vrlo lako mogu opovrgnuti. Jer i sam zna da „vrlo inteligentan i vrlo obrazovan čovjek“, kako biskupa Ratka opisuje Maksimov, vodi vlastiti dnevnik ali i institucija u kojoj služi. Polazeći od pretpostavke da katolički biskup često putuje u Rim – konkretno u Vatikan, a pogotovo mostarski biskup, on napamet nabraja godine susreta u Rimu od 2000. do 2008. godine. Za ovaj put recimo samo ovo: Od nabrojenih godina, biskup Ratko, u dvije godine nije uopće išao u Rim! Pa i zato što je „hercegovački slučaj“ bio načelno riješen već 2000. godine! A u kojim to godinama msgr. Perić nije bio u Rimu, ostavit ćemo za sebe sve do trenutka kada Maksimov smogne generalske hrabrosti, kao što ima difamatorske smionosti, te umjesto pred kamere bez dokumenata, stane pred biskupa s dokumentima, a na što ga je biskup javno pozvao u osvrtu „Filmske klevete“.

General se, osvježene memorije, u najnovijem filmskom poslu vrlo dobro sjeća imena, datuma, mjesta i tema susreta s predstavnicima Vatikana, ali i „drugovima“ iz jugoslavenske službe. No identitet „zajedničkoga prijatelja“ koji je kroz cijelo vrijeme bio kontakt osoba – posrednik i ugovaratelj susreta s rektorom i biskupom Ratkom, ne otkriva. Vjerujemo da nikomu tko u ovom svemu želi doći do istine nije jasno zašto general skriva datume, dokumente i identitet ključne osobe. Svojom riječju posijao je nemalo zlo. Od čovjeka koji za svoju službu, a onda dakako i za sebe, tvrdi da nije „zloglasna“ i da „nikada ne laže“, nakon naše kvalifikacije da je sav njegov govor Bogu mrska kleveta, najmanje što bi se očekivalo jest to da na svjetlo dana iznese dokumentaciju na osnovi koje govori i da pozove svjedoke.

Na pitanje novinarke: Jeste li ga možda nečim ucijenili ili prisilili da s Vama surađuje?, General odgovara: „Mi ga nismo ničim ucijenili, on je s nama ušao u 'posao' koji mu nitko drugi ne bi mogao obaviti. U to ga je uvjerio svećenik iz Rima koji nas je s njim spojio. Nikakva ucjena, samo čisti posao.“

A taj „čisti posao“, kako smo već ranije pisali, prema generalovim tvrdnjama, sastojao se u tomu: Vi uništite fratre u Hercegovini, a ja ću Međugorje. Kako se „posao“ obavljao do 1989. već smo odgovorili u prethodnom osvrtu. No, ono što upada u oči, jest činjenica da od posljednjega „susreta“ 1989. do 2000. godine nema nikakva kontakta. A svakom, pa i površnom, poznavatelju prilika u Hercegovini znano je da se upravo u tom vremenu puno toga događalo i što bi se, ako je bilo „suradnje“, još više intenzivirala. Nakon demokratskih promjena, na ovim je prostorima započeo rat koji u najgorem obliku nije mimoišao ni Hercegovinu, a kojemu su svakako kumovale tajne službe, pa i ona u kojoj je visoku dužnost obnašao general Maksimov. Kako to da se moćni general nije zauzeo, ako već nije od rata zaštitio cijelu Hercegovinu, barem spasio biskupski dvor i katedralu, u koju se dugo iščekivani „poslovni partner“ trebao useliti, zarediti i osnažen biskupskim redom „dogovoreno“ provoditi. Kako ga nije „zaštitio“ od nasilna odvođenja iz vlastita stana i sramotna višesatna zadržavanja u svojevrsnu zatočeništvu u mostarskom Cimu 1995. godine?! To bi trebala biti argumentacija za zdravu glavu. Ali se Maksimov ovakvim svojim klevetanjem pozdravio sa zdravom glavom!

Stvarnost je naime sasvim drukčija. I prije nego što je posvećen za biskupa (1992.), msgr. Perić, kao i svi drugi, mogao je pročitati „Zadarsku izjavu“ iz travnja 1991. kojom je odbačena nadnaravnost međugorskih događanja. Spomenimo još jednom: Nema ni jednoga dokumenta niti javnoga istupa rektora Perića u kojem bi se moglo razabrati njegovo stajalište o međugorskom fenomenu. A kada se radi o hercegovačkom slučaju, onda se stvar razvijala ovako. Nedugo nakon preuzimanja uprave hercegovačkih biskupija (1993.) biskup je Perić počeo isključivo na crkvenom planu, sukladno Zakoniku i odredbama Svete Stolice, razgovore o provedbi dekreta Romanis Pontificibus iz 1975. I ništa više ni manje od onoga što je Dekretom odlučeno. Razgovori su vođeni bez posredovanja bilo koga izvana; samo osobe i institucije u Crkvi koje su za taj predmet zadužene. I razgovori su se odvijali u Hercegovini i u Vatikanu sve do 2000. godine. Dakle, sve u vremenu kada nema nikakva kontakta između biskupa i generala. Stoga se opravdano pitamo: Ne želi li ovim general Maksimov sugerirati da je izvršio utjecaj na druge strane u crkvenom razgovoru od provincijalne Uprave u Hercegovini preko generalne u Rimu pa sve do Kongregacija Svete Stolice ili, pak, na članove Kapitula Franjevačkoga reda održana 1997. u Asizu gdje je odlučeno da se dekret Romanis Pontificibus mora provesti odmah i u cijelosti, nakon čega se, uz posredovanje generalne Uprave i Kongregacije za evangelizaciju naroda pristupilo konkretnoj provedbi Dekreta, zaključaka i odluka Generalne uprave i Svete Stolice? Kada bismo i na trenutak prihvatili vjerodostojnost Maksimovih tvrdnji, kako onda ne postaviti i pitanje: Ako već biskup Ratko nije ničim ucijenjen nego se radilo samo o „poslu“ na principu „ti meni-ja tebi“, što bi to moglo navesti sve druge zainteresirane da pod pritiskom KGB-a i Udbe popuste pred „nerazumnom mržnjom biskupa Ratka prema franjevcima“? Opasna i otrovna teza koja se i kroz film i intervju provlači, a za koju smatramo da ni sami naručitelji difamatorskoga filmskoga uratka „Od Fatime do Međugorja“ nisu računali. Stoga i smatramo da ovaj napad na mostarske biskupe nije samo napad na njih osobno nego i na Crkvu, ne samo u Hercegovini nego i Opću pa koliko god netko uporno govorio da „dvojica biskupa nisu cijela Crkva“.

Zaključak

Gospodina su Isusa farizeji dijabolično klevetali da s pomoću sotonske Beelzebulove moći izgoni đavle iz ljudi (Mt 12,25-29). Isus je doista vrlo jednostavno - ali božanskom snagom - izgonio đavle iz ljudi koje bi susretao ili mu ih drugi donosili ili dovodili. Samo nije mogao istjerati đavle iz farizeja koji su sotonskim klevetama bili namjerno opsjednuti griješeći protiv Duha Svetoga. Nije uopće jasno zašto se general Maksimov upustio u akciju nudeći svoju „pomoć“ u rušenju Provincije od dvjestotinjak hercegovačkih fratara umjesto da ljubomorno čuva svoj sovjetski imperijalistički sustav. A on mu se 1989./1990. srušio kao kula od karata! I to možda ponajviše zaslugom pape svetoga Ivana Pavla II. i njegove Svete Stolice, s čijim je službenicima Maksimov - kako se tašto hvali - podržavao veze, eto, dok mu se svemoćni SSSR nije bespomoćno i nepovrativo raspao!       

U pozdravnom govoru na početku 70.-tog redovitoga zasjedanja Biskupske konferencije BiH, u Banjoj Luci, 13. srpnja ove godine, predsjednik Konferencije, kardinal Puljić, među ostalima je rekao: „Dobro je poznat stari udbaški stil da se unese međusobna podjela i nepovjerenje. Da bi se u tome uspjelo, onda optuže pojedinog biskupa kao suradnika Udbe kao što su to filmom zlobno uradili s pokojnim biskupom mons. Pavlom Žanićem i sadašnjim biskupom u Mostaru mons. Ratkom Perićem. Također pojedini moćnici žele 'ušutkati' i biskupa Franju da ne ukazuje na nepravde pa je u takvom slučaju najlakše optužiti ga. Taktika je starih udbaša prema onoj narodnoj: napad je najbolja obrana.“

No najbolja je obrana istina koju mostarski biskupi uvijek propovijedaju, za nju se bore i za nju su spremni podnijeti i veću žrtvu od zlobnih napada auktora difamatorskih filmskih scenarija, njihovih nalogodavaca i samih aktera. I ovim osvrtom nastojali smo istinom pobiti laži. Ponavljamo još jednom: Nismo toliko naivni da vjerujemo kako ćemo ovakvim pisanjem privesti k Istini beskrupulozne lašce. Želja nam je bila i ostala da poštovane čitatelje, kojih je svijest ovakvom besramnom klevetom uznemirena, vjernički ohrabrimo i pozovemo da uvijek budu uz Istinu koja će nas sve osloboditi.

Don Željko Majić

generalni vikar

 

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE