Vijesti
09. September 2018.
Foto:
Kium

U nedjelju, 9. rujna 2018., Križnim putom u 11.00 i sv. Misom u 12.00 sati, molitveno je obilježena 25. obljetnica stradanja Hrvata katolika u selu Grabovica, filijala župe Drežnica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nevine žrtve, njih 33, pogubljene su u rujnu 1993. godine. Žrtve ovoga pokolja zaslužuju da ih se s pijetetom sjećamo i da za pokoj njihovih duša Boga molimo.

Križni je put predmolio drežnički župni upravitelj don Marko Šutalo, popratnu pjesmu „Stala plačuć tužna Mati“ predvodio je bogoslov Tomislav, a sv. Misu predvodio mjesni biskup Ratko Perić, koji je u jednom trenutku rekao: Gledam ovu malu „Mladenku“ kako trči ispred oltara i kako joj je "srce iskočilo" da se vidi da ne može nikako mrziti nego samo ljubiti (vidi sliku). Kako su onda mogli ubiti onu četverogodišnju Mladenku prije 25 godina!?

U koncelebraciji su sa župnikom sudjelovali: don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija; te župnici don Josip Galić iz Potoka; don Mladen Šutalo iz Svetoga Ivana iz Mostara; don Bernard Marijanović iz Ravna; don Stjepan Ravlić iz Raskrižja (njegov je otac Franjo ubijen u spomenutoj skupini); fra Slaven Brekalo iz Duvna (njegov je stric isto tako među nevinim žrtvama); don Ilija Petković, župni vikar iz mostarske katedrale; i don Pero Miličević, biskupov tajnik. Misna su čitanja pročitali bogoslovi Mate i Tomislav, a Evanđelje don Željko. Pjevanje je predvodila pjevačka skupina iz župe Gradina.

Biskupovu homiliju prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre!

Iz bogatstva Božje riječi koju nam Crkva danas, na 23. nedjelju kroz godinu, stavlja pred oči, izdvajamo misli iz Knjige proroka Izaije: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“ (35,4-7). Uistinu teško je naći za razmišljanje snažnijih riječi od ovih u ovom danu pijeteta za nevino pobijenu braću i sestre ovdje u Grabovici. U ovom osvrtu zadržat nam se na bolnoj istini da je ovdje prije 25 godina počinjen ratni zločin ravan genocidu protiv nedužna mjesnoga puka;

da su ga počinili pripadnici Armije BiH;

da su u noći između 8. i 9. rujna 1993. mučki ubili 28 nedužnih civila, tri su osobe ubijene prije toga dana, a dvije poslije, i to samo zato što su katolici i Hrvati;

da su neki pogubljeni i na obredan način;

da su većinu tijela najvjerojatnije, kako bi prekrili zločin, pobacali u Neretvu tako da se do danas traga još za određenim brojem osoba;

da su drugim obiteljima vraćeni nađeni posmrtni ostatci, ponuđeni u jednoj razmjeni;

da za ovaj u nebo vapijući grijeh i zločin, osim pojedinačnih i djelomičnih presuda, do sada nije izrečena odgovarajuća mjera. Na žalost, sve to samo može još dublje duše ranjavati.

A sveta je Misa najpovlaštenije mjesto susreta otkupljena čovječanstva sa svojim Otkupiteljem, gdje se ljudske rane božanskom milošću zacjeljuju a srca ljubavlju ispunjuju. Stoga ne odustajući u ime pravde od opravdana zahtjeva da se i ovaj zločin i na ovom svijetu rasvijetli i sudski izvede na čistac, mi sve bolne istine prepuštamo Jedinomu Istinitomu i Pravednomu koji neprestano dolazi i naplata Njegova s njime. A to znači da će oni koji čine pravdu na ovomu svijetu u Dan onaj uskrsnuti na život vječni, a koji čine nepravdu uskrsnut će na osudu vječnu.   

1. Budite jaki! Nije samo danas, nego je tako kroz svu povijest - od praoca nam Adama i sina mu Kaina - oholi čovjek prkosi Božjoj snazi i Božjemu razumu umjesto da po vječnom naumu Stvoritelja sam bude odsjaj – slika i prilika Njegova. I kao da ih je malo koji se toj tami i propasti životno odupiru. Štoviše, ta bezumnost i oholost u svijetu pronalazi sve više pristaša. Pa ipak, koliko se god ljudska snaga zla činila jakom i nepobjedivom, pozvani smo očitovati Božju snagu i Božju mudrost. Kako to kaže sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!“ (1 Kor 1,25). A da čovjek to spozna, treba se otvoriti Božjoj snazi: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9), poučava nas isti Apostol.

Prije 25 godina ovdje se na najbezumniji način očitovala ljudska „snaga“ nad slabima i nejakima - Mladenki su bile 4 godine, a Marku 87. Ali bila je to najsramotnija pobjeda. Gledajući to ne samo u vidu vječnosti, nego i u ovom kratkom razdoblju povijesti: Tko to danas od zločinaca i njihovih nalogodavaca ima obraza i hrabrosti izići na svjetlo dana i reći: „Dȁ, ja sam taj koji sam naredio ili izvršio zločin ubojstva Josipa, Luce i Pere; Matije, Andrije i Mare; Dragice, Živka i Ljubice; Joze, Cvitana i Jele; Mare, Ivana i Pere; Dragice, Ilke i Ruže; Martina, Marinka i Luce; Marka, Matije i Ruže; Ilke, Anice i Franje; Ivana, Matije i Ivana; Mladena, Ljubice i male im Mladenke?" - Nitko! Štoviše, kao da vratolomijama bezumlja i nepoštenja sve više tonu u vlastitu tamu. A mi danas, unatoč boli zbog pretrpljenih muka i nasilne smrti, čitamo ova imena s nadom u Božje milosrđe, za duše njihove molimo da Bog pogleda na njihovu žrtvu i uključi je u žrtvu svoga Sina. Krv naše nevino pobijene braće i sestara, sjedinjena s krvlju Abelovom i tolikih svjedoka povijesti čovječanstva i kršćanstva, vapije do Boga koji svakomu plaća po djelima njegovim. Tko je onda tu pobjednik, a tko pobijeđeni? Zar ne vidiš što znači završiti na Križu spasa, a što na Stupu srama!? 

2. Ne bojte se! Iskustveno gledano, strah je svakodnevna pojava u našem životu. Od utrobe majke do utrobe zemlje, čovjek živi u strahu za sebe i za drugoga, bližnjega. Čovjekov se strah proteže od bezazlena dječjega posrtanja preko svakodnevnih bojazni pred životnim izazovima do straha od općega kaosa i elementarnih katastrofa. I tomu se ne treba čuditi. Jer strah je urođena programirana reakcija na prijeteće ili bolne podražaje. 

Sam je Isus u Maslinskom vrtu na poseban način doživio osjećaj ljudskoga straha. Uvidjevši neizbježnost Muke, koju je svojom izdajom na vanjski način potaknuo Juda odmetnik, Isus u unutarnjoj tjeskobi pred onim što se ima dogoditi - moli Oca nebeskoga: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (Mt 26,39). Vjerujemo da su i naši spomenuti vjernici, suočeni s ljudskom bezdušnošću, doživjeli taj životni ljudski strah. Poput Isusa (usp. Mt 26,55), i oni su, od proljeća '93., dijelili dane i imanje sa svojim ubojicama. Ali, kao Isusa i njegovu Majku - i našu Majku po milosti - i njih je probô mač ljudskoga bezakonja. Buknula je lavina zla i na njih se nevine sručila. I kako u tom strašnom trenutku ne umrijeti od straha  i prije nasilne smrti! 

Ali, osim razumna i nerazumna straha postoji i Strah Božji kao jedan od darova Duha Svetoga. I nije to strah pred opasnošću zla izvana, pa ni od kazne Božje. To je onaj unutarnji strah ili strahopoštovanje čovjeka da ne povrijedi Ljubavi Božje koja se razlijeva u srcima našim. I upravo zato što Isus nije povrijedio te Ljubavi Očeve, nego ju je savršeno ispunio, on je i u tjeskobi mogao molitveno reći: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja!“

Mi vjerujemo da su i naša nedužno pobijena braća i sestre u sebi imala to strahopoštovanje koje ih je i u teškim trenutcima mučenja oslobodilo svakoga straha te da je njihova svjedočka smrt postala proslava Boga ljubavi u čijoj su bogobojaznosti živjeli i upravo po tom strahu nikomu, pa ni mučiteljima, nikakva zla nisu učinili.

3. Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi! Teška situacija u koju smo zapali zato što u sebi samima ne doživljavamo toga straha Božjega - dara Duha Svetoga - danas je u nama proizvela razne psihičke strahove. Postali smo strašivi i pred sadašnjošću i pred budućnošću. Čovjek se boji svega i svačega. Strah je pokretač nepovjerenja, razdora i bijega. Uvukao se u svaku poru osobna i društvena života. Nisu li zbog ljudskoga straha i nedostatka straha Božjega - Ljubavi Božje u nama koja pobjeđuje sve strahove - danas mnoga naša ognjišta ugašena, mjesta i župe opustjele? Nisu li zbog straha tolika nepovjerenja i razdori u obitelji i u društvu? A Bog nam i danas po Izaiji proroku poručuje: Ne bojte se! Ne bojte se jer Bog naš uvijek dolazi i naplata njegova s njime. Svakomu po djelima njegovim. On je uvijek s nama: Emanuel – S-nama-Bog. On nije Bog gluhi, Bog zaspali. On je Bog koji nas krijepi i pomaže, pobjedničkom nas desnicom podupire (Iz 41,10). On je Bog koji zna sve naše potrebe. Zato uvijek s vjerom u svakom svom dahu reci: „Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: što mi tko može?“ (Heb 13,6). On uvijek čuje naše molitve i uvijek se za nas brine. Zato, koliko nam god bilo teško, recimo sebi: „povjeri Bogu svu svoju brigu, i on će te krijepiti: ne će dati da ikada posrne pravednik“ (Ps 55,23). Pouzdaj se u Boga i neka ti srce u njemu kliče: „Nek’ se raduju svi što se utječu tebi, neka kliču sve dovijeka! Štiti ih i nek’ se vesele u tebi koji ljube ime tvoje“ (Ps 5,12).

Bogoljubni vjernici! Koliko se god našim ljudskim očima činilo da je prije 25 godina ovdje „jako“ ljudsko pobijedilo „slabo“ Božje, i da je „mudro“ ljudsko ponizilo „ludo“ Božje, mi i ovom sv. Misom svjedočimo da je “lûdo Božje mudrije od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!“ (1 Kor 1,25). Stoga sa sv. Pavlom i mi danas, u snazi vjere da se raspadljivo i smrtno obuklo u neraspadljivo i besmrtno, da je pobjeda iskapila smrt, zahvaljujući Bogu koji je dao pobjedu po uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, u toj istoj pobjedi pitamo: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15,55). Stoga, budimo postojani, nepokolebljivi i obilujmo svagda u djelu Božjem znajući da trud naš nije neplodan u Gospodinu (usp. 1 Kor 15,54-58).

Neka pokojnu braću našu i sestre Bog milosrdni i pravedni vječnim nagradi životom!

 

 

 

 

POVEZANI ČLANCI

15. ruj 2018
KIUM
11. ruj 2018
Domagoj Markić

NAJČITANIJE

15. ruj 2018
KIUM
11. ruj 2018
Domagoj Markić