Vijesti
09. September 2018.
Foto:
Kium

U nedjelju, 9. rujna 2018., Križnim putom u 11.00 i sv. Misom u 12.00 sati, molitveno je obilježena 25. obljetnica stradanja Hrvata katolika u selu Grabovica, filijala župe Drežnica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nevine žrtve, njih 33, pogubljene su u rujnu 1993. godine. Žrtve ovoga pokolja zaslužuju da ih se s pijetetom sjećamo i da za pokoj njihovih duša Boga molimo.

Križni je put predmolio drežnički župni upravitelj don Marko Šutalo, popratnu pjesmu „Stala plačuć tužna Mati“ predvodio je bogoslov Tomislav, a sv. Misu predvodio mjesni biskup Ratko Perić, koji je u jednom trenutku rekao: Gledam ovu malu „Mladenku“ kako trči ispred oltara i kako joj je "srce iskočilo" da se vidi da ne može nikako mrziti nego samo ljubiti (vidi sliku). Kako su onda mogli ubiti onu četverogodišnju Mladenku prije 25 godina!?

U koncelebraciji su sa župnikom sudjelovali: don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija; te župnici don Josip Galić iz Potoka; don Mladen Šutalo iz Svetoga Ivana iz Mostara; don Bernard Marijanović iz Ravna; don Stjepan Ravlić iz Raskrižja (njegov je otac Franjo ubijen u spomenutoj skupini); fra Slaven Brekalo iz Duvna (njegov je stric isto tako među nevinim žrtvama); don Ilija Petković, župni vikar iz mostarske katedrale; i don Pero Miličević, biskupov tajnik. Misna su čitanja pročitali bogoslovi Mate i Tomislav, a Evanđelje don Željko. Pjevanje je predvodila pjevačka skupina iz župe Gradina.

Biskupovu homiliju prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre!

Iz bogatstva Božje riječi koju nam Crkva danas, na 23. nedjelju kroz godinu, stavlja pred oči, izdvajamo misli iz Knjige proroka Izaije: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“ (35,4-7). Uistinu teško je naći za razmišljanje snažnijih riječi od ovih u ovom danu pijeteta za nevino pobijenu braću i sestre ovdje u Grabovici. U ovom osvrtu zadržat nam se na bolnoj istini da je ovdje prije 25 godina počinjen ratni zločin ravan genocidu protiv nedužna mjesnoga puka;

da su ga počinili pripadnici Armije BiH;

da su u noći između 8. i 9. rujna 1993. mučki ubili 28 nedužnih civila, tri su osobe ubijene prije toga dana, a dvije poslije, i to samo zato što su katolici i Hrvati;

da su neki pogubljeni i na obredan način;

da su većinu tijela najvjerojatnije, kako bi prekrili zločin, pobacali u Neretvu tako da se do danas traga još za određenim brojem osoba;

da su drugim obiteljima vraćeni nađeni posmrtni ostatci, ponuđeni u jednoj razmjeni;

da za ovaj u nebo vapijući grijeh i zločin, osim pojedinačnih i djelomičnih presuda, do sada nije izrečena odgovarajuća mjera. Na žalost, sve to samo može još dublje duše ranjavati.

A sveta je Misa najpovlaštenije mjesto susreta otkupljena čovječanstva sa svojim Otkupiteljem, gdje se ljudske rane božanskom milošću zacjeljuju a srca ljubavlju ispunjuju. Stoga ne odustajući u ime pravde od opravdana zahtjeva da se i ovaj zločin i na ovom svijetu rasvijetli i sudski izvede na čistac, mi sve bolne istine prepuštamo Jedinomu Istinitomu i Pravednomu koji neprestano dolazi i naplata Njegova s njime. A to znači da će oni koji čine pravdu na ovomu svijetu u Dan onaj uskrsnuti na život vječni, a koji čine nepravdu uskrsnut će na osudu vječnu.   

1. Budite jaki! Nije samo danas, nego je tako kroz svu povijest - od praoca nam Adama i sina mu Kaina - oholi čovjek prkosi Božjoj snazi i Božjemu razumu umjesto da po vječnom naumu Stvoritelja sam bude odsjaj – slika i prilika Njegova. I kao da ih je malo koji se toj tami i propasti životno odupiru. Štoviše, ta bezumnost i oholost u svijetu pronalazi sve više pristaša. Pa ipak, koliko se god ljudska snaga zla činila jakom i nepobjedivom, pozvani smo očitovati Božju snagu i Božju mudrost. Kako to kaže sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!“ (1 Kor 1,25). A da čovjek to spozna, treba se otvoriti Božjoj snazi: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9), poučava nas isti Apostol.

Prije 25 godina ovdje se na najbezumniji način očitovala ljudska „snaga“ nad slabima i nejakima - Mladenki su bile 4 godine, a Marku 87. Ali bila je to najsramotnija pobjeda. Gledajući to ne samo u vidu vječnosti, nego i u ovom kratkom razdoblju povijesti: Tko to danas od zločinaca i njihovih nalogodavaca ima obraza i hrabrosti izići na svjetlo dana i reći: „Dȁ, ja sam taj koji sam naredio ili izvršio zločin ubojstva Josipa, Luce i Pere; Matije, Andrije i Mare; Dragice, Živka i Ljubice; Joze, Cvitana i Jele; Mare, Ivana i Pere; Dragice, Ilke i Ruže; Martina, Marinka i Luce; Marka, Matije i Ruže; Ilke, Anice i Franje; Ivana, Matije i Ivana; Mladena, Ljubice i male im Mladenke?" - Nitko! Štoviše, kao da vratolomijama bezumlja i nepoštenja sve više tonu u vlastitu tamu. A mi danas, unatoč boli zbog pretrpljenih muka i nasilne smrti, čitamo ova imena s nadom u Božje milosrđe, za duše njihove molimo da Bog pogleda na njihovu žrtvu i uključi je u žrtvu svoga Sina. Krv naše nevino pobijene braće i sestara, sjedinjena s krvlju Abelovom i tolikih svjedoka povijesti čovječanstva i kršćanstva, vapije do Boga koji svakomu plaća po djelima njegovim. Tko je onda tu pobjednik, a tko pobijeđeni? Zar ne vidiš što znači završiti na Križu spasa, a što na Stupu srama!? 

2. Ne bojte se! Iskustveno gledano, strah je svakodnevna pojava u našem životu. Od utrobe majke do utrobe zemlje, čovjek živi u strahu za sebe i za drugoga, bližnjega. Čovjekov se strah proteže od bezazlena dječjega posrtanja preko svakodnevnih bojazni pred životnim izazovima do straha od općega kaosa i elementarnih katastrofa. I tomu se ne treba čuditi. Jer strah je urođena programirana reakcija na prijeteće ili bolne podražaje. 

Sam je Isus u Maslinskom vrtu na poseban način doživio osjećaj ljudskoga straha. Uvidjevši neizbježnost Muke, koju je svojom izdajom na vanjski način potaknuo Juda odmetnik, Isus u unutarnjoj tjeskobi pred onim što se ima dogoditi - moli Oca nebeskoga: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (Mt 26,39). Vjerujemo da su i naši spomenuti vjernici, suočeni s ljudskom bezdušnošću, doživjeli taj životni ljudski strah. Poput Isusa (usp. Mt 26,55), i oni su, od proljeća '93., dijelili dane i imanje sa svojim ubojicama. Ali, kao Isusa i njegovu Majku - i našu Majku po milosti - i njih je probô mač ljudskoga bezakonja. Buknula je lavina zla i na njih se nevine sručila. I kako u tom strašnom trenutku ne umrijeti od straha  i prije nasilne smrti! 

Ali, osim razumna i nerazumna straha postoji i Strah Božji kao jedan od darova Duha Svetoga. I nije to strah pred opasnošću zla izvana, pa ni od kazne Božje. To je onaj unutarnji strah ili strahopoštovanje čovjeka da ne povrijedi Ljubavi Božje koja se razlijeva u srcima našim. I upravo zato što Isus nije povrijedio te Ljubavi Očeve, nego ju je savršeno ispunio, on je i u tjeskobi mogao molitveno reći: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja!“

Mi vjerujemo da su i naša nedužno pobijena braća i sestre u sebi imala to strahopoštovanje koje ih je i u teškim trenutcima mučenja oslobodilo svakoga straha te da je njihova svjedočka smrt postala proslava Boga ljubavi u čijoj su bogobojaznosti živjeli i upravo po tom strahu nikomu, pa ni mučiteljima, nikakva zla nisu učinili.

3. Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi! Teška situacija u koju smo zapali zato što u sebi samima ne doživljavamo toga straha Božjega - dara Duha Svetoga - danas je u nama proizvela razne psihičke strahove. Postali smo strašivi i pred sadašnjošću i pred budućnošću. Čovjek se boji svega i svačega. Strah je pokretač nepovjerenja, razdora i bijega. Uvukao se u svaku poru osobna i društvena života. Nisu li zbog ljudskoga straha i nedostatka straha Božjega - Ljubavi Božje u nama koja pobjeđuje sve strahove - danas mnoga naša ognjišta ugašena, mjesta i župe opustjele? Nisu li zbog straha tolika nepovjerenja i razdori u obitelji i u društvu? A Bog nam i danas po Izaiji proroku poručuje: Ne bojte se! Ne bojte se jer Bog naš uvijek dolazi i naplata njegova s njime. Svakomu po djelima njegovim. On je uvijek s nama: Emanuel – S-nama-Bog. On nije Bog gluhi, Bog zaspali. On je Bog koji nas krijepi i pomaže, pobjedničkom nas desnicom podupire (Iz 41,10). On je Bog koji zna sve naše potrebe. Zato uvijek s vjerom u svakom svom dahu reci: „Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: što mi tko može?“ (Heb 13,6). On uvijek čuje naše molitve i uvijek se za nas brine. Zato, koliko nam god bilo teško, recimo sebi: „povjeri Bogu svu svoju brigu, i on će te krijepiti: ne će dati da ikada posrne pravednik“ (Ps 55,23). Pouzdaj se u Boga i neka ti srce u njemu kliče: „Nek’ se raduju svi što se utječu tebi, neka kliču sve dovijeka! Štiti ih i nek’ se vesele u tebi koji ljube ime tvoje“ (Ps 5,12).

Bogoljubni vjernici! Koliko se god našim ljudskim očima činilo da je prije 25 godina ovdje „jako“ ljudsko pobijedilo „slabo“ Božje, i da je „mudro“ ljudsko ponizilo „ludo“ Božje, mi i ovom sv. Misom svjedočimo da je “lûdo Božje mudrije od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!“ (1 Kor 1,25). Stoga sa sv. Pavlom i mi danas, u snazi vjere da se raspadljivo i smrtno obuklo u neraspadljivo i besmrtno, da je pobjeda iskapila smrt, zahvaljujući Bogu koji je dao pobjedu po uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, u toj istoj pobjedi pitamo: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15,55). Stoga, budimo postojani, nepokolebljivi i obilujmo svagda u djelu Božjem znajući da trud naš nije neplodan u Gospodinu (usp. 1 Kor 15,54-58).

Neka pokojnu braću našu i sestre Bog milosrdni i pravedni vječnim nagradi životom!

 

 

 

 

POVEZANI ČLANCI

29. kol 2018
KIUM
26. kol 2018
KIUM
15. kol 2018
KIUM

NAJČITANIJE

29. kol 2018
KIUM
26. kol 2018
KIUM
15. kol 2018
KIUM