Bl. Alojzije Stepinac
02. October 1996.
Foto:
nepoznato

U Katoličkoj Crkvi za mučenika se drži onu osobu koja je položila svoj život svjedočeći svoju vjernost kršćanstvu, i to pred osobama ili ustanovama koje su kršćanstvu protivne, neprijateljske. U grčkom jeziku martys znači svjedok i mučenik. Zbirka imena i kratkih životopisa mučenika nazivamo martirologijem.

   Tko je svjedok? Koja su temeljna obilježja pravoga svjedoka, mučenika? Tri su takva znaka bitna za pravoga mučeničkog svjedoka.

   1) Očevidac. Za pravo i kvalificirano svjedočenje traži se osoba prve ruke. Tj. da je dotična osoba sama, osobno i fizički nešto doživjela, bila nazočna nekom događaju o kojem daje izvještaj, svojim očima vidjela, svojim ušima čula, što onda može izravno i potpuno prenijeti pred istragom ili sudom. Ako kazivanje nije iz prve ruke, ono lako postane rekla-kazala, tj. prepričavanje koje je drugotne važnosti. Samo izvorno kazivanje jest dokazivanje.

   2) Uvjereni kršćanin. Međutim, kada se nađemo na vjerskom kršćanskom području, onda se kao "prva ruka" traži vjerski doživljaj, doživljeni događaj, iskustveno osvjedočenje ili uvjerenje neke osobe u kršćansku istinu i vrjednotu. Vjerovanje dolazi iz slušanja, fides ex auditu (Tim 10, 17). Za najveći događaj kršćanstva - Isusovo uskrsnuće - nema nijednoga fizičkog svjedoka, jer nitko nije bio nazočan kada je Isus uskrsnoga jutra ustao iz groba. Ali bilo je dosta ljudi, apostola i drugih vjernika, koji su Uskrsloga vidjeli, s njim se susreli, jeli, razgovarali i od njega primili poruke.

   To su svjedoci Isusa uskrsnuloga. Svjedoci "prve ruke". Takvi svjedoci to kazuju drugima, slušateljima, koje uvjeravaju i utvrđuju u vjeri. Kada slušatelji tih svjedoka prihvaćaju i proživljavaju što su sami čuli, te prenose i očituju drugima, time i oni postaju kršćanski svjedoci. Autentični svjedoci. Tako možemo razumjeti Isusove rečenice: "Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, Judeji, Samariji i sve do krajeva zemlje" (Dj 1,8), odnosno: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20)! Naše je svjedočanstvo na temelju Božjih argumenata.

   3) Kvalificiran izvjestitelj. Od očevidaca ili vjerski osvjedočenih ljudi traži se da znaju obrazložiti svoje svjedočanstvo. Razumljivo izreći što su vidjeli i čuli, razgovijetno napisati i potpisati u što su se sami uvjerili. Ako nam netko ne zna pravo i mjerodavno opisati događaj, malo ćemo imati koristi od takva svjedoka i njegova svjedočanstva. Što blistavije svjedokovo svjedoče­nje, to u nama jače uvjerenje.

   4) Položitelj života. Vrhunski izraz svjedočanstva jest u tome da netko položi svoj život za ono što tvrdi i svjedoči.

   Kao: Hajdemo se okladiti da je ovo istina.

   Hajde. Pošto?

   Evo moja glava da je istina ovo što govorim!

   Onaj dakle tko je kadar založiti ono što mu je najdraže i najdragocjenije, tj. svoju glavu, krv, život dati za ono što tvrdi, govori, propovijeda, taj postaje istinski svjedok. Kada daje glavu, tj. kada prolijeva krv svoju, onda je to životno svjedočanstvo.

   5) Stepinac - mučenički svjedok. Mi smo ovdje zainteresirani za ovaj drugi vid svjedočenja, za vjersko ili vjerničko svjedočanstvo. U kojoj se mjeri mogu ova pravila primijeniti na Stepinčevo svjedočenje, mučeničko svjedočenje?

   - Alojzije Stepinac, rođen 1898., do svoje 26. godine slobodno se i savjesno pitao, u svoj zamamnosti ovoga svijeta, je li on za svećenički poziv. Je li sposoban za svjedočenje kršćanskih načela i vrjednota pred drugima, osobito svjedočenje  za Božanske Osobe i božanske darove? I kada se s pomoću Božjom dostatno uvjerio da je za svećenika, javio se 1924. u bogosloviju. Proveo je potrebno vrijeme školovanja i odgoja. Dao se zarediti i postao svećenik. Dapače, nakon tri i pol godine svećeništva, pozvan je 1934. od samoga Vrhovnog svećenika u Crkvi da prihvati službu nadbiskupa koadjutora, unatoč svojoj mladosti i neiskustvu. Predajući se u Božje ruke, u vjeri osvjedočen da u Crkvi može biti sretan i druge usrećivati samo ako se drži svetootačkoga principa: "Ništa ne traži i ništa ne otkazi" (Nihil petere, nihil recusare), prihvatio se i te velike zadaće.

   - Najprije kao svećenik a potom kao nadbiskup koadjutor i od 1937. ordinarij, Stepinac je svojim propovijedima, okružnicama, spisima, prijevodima, pismima posvjedočio kako zna jasno izlagati ono što sam vjeruje i kvalificirano prenositi ono u što želi druge uvjeriti i u vjeri učvrstiti. Spreman na odgovor svakomu tko od njega zatraži "razlog nade" koja je u njemu i u nama (usp. 1 Pt 3,15). Vjerujemo da će se početi objavljivati Stepinčeva sabrana djela koja su nastajala u konkretnim predratnim, ratnim i poratnim situacijama, na biskupskom dvoru, u zatvoru i u zatočeništvu. I moći će se vidjeti sva ljepota i čistoća nauka, dobrote i svjedočenja.

   - Napokon on je za svoje kršćansko uvjerenje bio kadar život položiti. Stoga je i mogao s "prežalosnog procesa" 1946. odlučno krenuti tim putem. Najprije u komunističku lepoglavsku tamnicu, zatim u krašićko zatočeništvo. Pred nasiljem i bezumljem ne popustiti ni za dlaku u principima: u svjedočenju za Boga, za Isusa Krista, za njegovu Majku Mariju, za Crkvu Božju, za katoličke vrijednosti i zasade, za svoje vjernike, za svoj hrvatski narod. Napisao je više puta tu odlučnost: u Krašiću 1951.: "Od ovih principa ne odstupamo nikada, makar uz cijenu života." A zna se, Bogu hvala, koji su njegovi principi. Crkva! Sa svom svojom otajstvenošću. Preporučuje se 1952. u molitve drugih da može "do kraja izvršiti svoju dužnost, pa makar to moralo biti i uz cijenu života". Ne žali života, svjestan je da će ga možda i zahvatiti mučenička kruna. Godine 1958. piše: "Strpljivi moramo biti usque ad effusionem sanguinis". Do prolijevanja krvi, do mučeništva. Ovaj njegov govor nije bio neka teorija, u zraku, nego konkretan kontekst u kojem se konkretno gubila glava.

   U prosincu 1959., samo dva mjeseca prije smrti, izjavljuje svojim mučiteljima: Ako zbog vlastitih pisama "treba umrijeti, ja sam spreman". Navodi kako su mu liječnici "izvadili" 34 litra krvi. Sve zbog uvjeta života u kojima ga drži bezbožni mučitelj, umjesto da mu omogući liječenje ili pusti k njemu liječnike koje on želi. To glasovito pismo završava glasovitim riječima: "Ja znam što je moja dužnost. Milošću Božjom ja ću je izvršiti sve do kraja, bez mržnje prema bilo kome, ali i bez straha od bilo koga."

   Bez mržnje - kao kršćanin; bez straha kao svjedok, heroj, mučenik!

   ------------------

   Objavljeno u: Sluga Božji Stepinac, 1/1996., str. 4-5.

POVEZANI ČLANCI

15. ožu 2016
Don Željko Majić

NAJČITANIJE

15. ožu 2016
Don Željko Majić