Vijesti
06. August 2017.
Foto:
KIUM

U nedjelju, 6. kolovoza 2017., na blagdan Gospodinova Preobraženja, u Ljutom Docu pred župnom crkvom sv. Ane i Joakima, u hladovini, slavio je Zlatnu Misu župljanin, Ljutodočanin, don Frano Markić, svećenik Dubrovačke biskupije. Koncelebrirala je skupina svećenika, među kojima i dvojica ovogodišnjih zlatomisnika Dubrovačke biskupije, don Grgo Tomić iz Sela Trusina, župa Podhum, Vrhbosanska nadbiskupija, i don Stanko Lasić iz Jara, Širokobriješki dekanat, kao i dvojica hercegovačkih misionara u Kongu fra Ante Kutleša i fra Filip Sučić. Osim župljana iz Ljutoga Doca bilo je vjernika i iz drugih župa, osobito iz onih u kojima je zlatomisnik don Frano pastoralno djelovao. U početku je pozdravio sve nazočne župnik fra Ante Kurtović i najavio dvije gospođe, Nadu i Ivanku, koje su odrecitirale doslovno isti pozdrav koji su one kao osmoljetkašice izgovorile mladomisniku don Frani u selu Biogradcima, 6. kolovoza 1967. Prođe 50 godina što bi „rukom o ruku“! Don Frano je najavio da će ova Zlatna Misa biti zahvalnica Bogu za njegove pokojne roditelje, dobročinitelje, poglavare i profesore i sve koji su ga pratili u vrijeme njegova školovanja i svećenikovanja te sve pozvao na čin iskrena kajanja. Pjevao je župni zbor. Prvo je čitanje pročitao Vinko, također Ljutodočanin, koji je s Franom pohađao dubrovačku gimnaziju. Na kraju sv. Mise, prije završnoga blagoslova, zlatomisnika su obdarili vjernici iz nekih nekadašnjih njegovih župa, a progovorio je nekoliko riječi i treći Ljutodočanin, don Stanko Lasić, koji je u toj župi rođen i kršten, i iz te župe pošao u sjemenište u Dubrovnik, a tek od 1965., kada se formirala župa Jare, pripada i on i njegova obitelj novoj župi. Župnik je fra Ante pročitao nekoliko čestitaka zlatomisniku, među njima i od zadarskoga nadbiskupa msgr. Želimira Puljića rodom iz Blagaja, nekada biskupa u Dubrovniku (1989.-2010), i sadašnjega dubrovačkoga biskupa msgr. Mate Uzinića.      

Prigodnu propovijed, koju prenosimo u cijelosti, izgovorio je dijecezanski biskup Ratko Perić, pozdravivši sve nazočne svećenike i vjernike, napose svečara.

Dragi don Frano, zlatomisniče!

1. - Odabir. „Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu“ (Mt 17,1), čitamo danas u svetom Evanđelju.

- Bila su to samo tri izabrana učenika: Jakov i Ivan sinovi Salome, prve rođakinje Gospine, nazvani i „sinovima groma“. I Petar Šimun, apostolski prvak. Isus ih je izdvojio iz apostolske družbe Dvanaestorice i poveo na goru, u osamu. Da budu svjedoci njegova jedinstvenog doživljaja - Preobraženja.

Prije šezdesetak godina četvoricu dječaka iz Hercegovine: Ivana Vlašića iz Sovića (1939.-2005.), Vladu Pucu iz Kruševa (1940.-2000.) – ovoj dvojici pokoj vječni u Gospodinu! - Tebe iz Biograca (1941.-) i Stanka Lasića iz Jara (1942.) izdvojio je Isus iz mnoštva hercegovačkih osmoškolaca i poveo na more, u Dubrovačku biskupiju, gdje ste pohađali dubrovačku sjemenišnu gimnaziju, zatim zadarsku bogosloviju, prešli u splitsku bogosloviju, gdje ste zaređeni 1967. godine za svećenike, točno prije 50 godina. Priključio vam se još jedan Hercegovac, Jerko Suton iz Tribistova/Posušje (1940.-), koji se školovao u Sinju, Visokom, Sarajevu i Zagrebu, a od mladomisničkih dana služi u Dubrovačkoj biskupiji. Spomenimo i to da je Isus poveo u istoj generaciji mladomisnikâ odnosno današnjih zlatomisnika i dvojicu dječaka iz Bosne: Grgu Tomića iz Trusine, župa Podhum/Žitača (1938.) i Josipa Barišića iz Bugojna (1943.). Dakle, Dubrovačka biskupija te Svete godine vjere, 1967., sedam mladomisnika! Bila su to vremena bogata duhovnim zvanjima, koja su plod žrtava i molitava, osobito onih svećeničkih žrtava koje su pobijene na Daksi i na drugim stratištima u Dubrovniku i okolici potkraj II. svjetskog rata. Te godine, na primjer, i hercegovačke biskupije imale su obilje svećeničkih kandidata: 38 bogoslova i 64 sjemeništarca (=102), premda samo jednoga mladomisnika, ovogodišnjega zlatomisnika, don Barišu Čarapinu. A Hercegovačka franjevačka provincija imala je dva-tri puta više duhovnih kandidata i sedam mladomisnika. 

Zaključujemo kako je Isus božanski mudrosno i providnosno pozvao, odabrao i poveo u Dubrovnik ovu skupinu dječaka, današnjih zlatomisnika, da budu propovjednici Njegove riječi, djelitelji Njegovih svetih sakramenata i upravitelji Njegovih crkvenih jedinica - župa kroz ovo proteklo polustoljeće. Hvala mu na tom daru ovoj Crkvi u hrvatskom narodu. I hvala na velikodušnu odgovoru tih plemenitih dječaka! Uslijedila nova zvanja!

2. - Isusovo Preobraženje: „i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: 'Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.' Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!'“ (Mt 17,2-5).

- Gospodin je Isus doživio svoje ovozemno Preobraženje na brdu, po svoj prilici Taboru, kako nam svjedoče sva trojica sinoptičkih evanđelista: Matej, Marko i Luka. Isus se bio čudesno preobrazio i ukazao u svoj svojoj božanskoj slavi trojici svojih bliskih učenika: Petru, Ivanu i Jakovu. Bio je to nesumnjivo najznačajniji dan u Gospodinovu zemaljskome životu. Doživio je Božju slavu kao nikada do tada. Čule su se Očeve riječi: Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Njega slušajte! A Sjaj, u koji je Isus bio zaodjeven poput žarkoga sunca, naznačuje Duha Svetoga i njegovu slavu. "I zasja mu lice kao sunce!" Nikakvo čudo da su naši stari taj blagdan nazivali jednostavno Lice Božje. Tu je, na Taboru, Isus pokazao, četrdesetak dana u naprijed, sav svoj božanski sjaj uoči svoje ljudske nemoći i smrti. Nakon toga čudesna i otajstvena doživljaja Isus sa svojim intimnim prijateljima silazi u mnoštvo naroda u kojem se nalaze i ostali učenici. Možda bi Petar, koji je na Taboru zaviknuo: "Dobro nam je ovdje biti" (Mt 17,4), više volio ostati na gori nego li silaziti u svakodnevnu vrevu i ljudske jade i bolesti. Ali to je upravo čovjekov put i sudbina: nekada ljudi zahvaćaju vrhunce radosti, a nekada dopiru do bezdana žalosti. Biti na brdu suncem obasjanu i sići u suznu dolinu sinova Evinih, jest čovjekova stalna mijena: poslije sunca kiša lije, poslije kiše sunce grije.

3. - U prijateljskom razgovoru pitam ovih dana zlatomisnika don Franu je li imao trenutaka preobraženja u vrijeme svoga hoda prema svećeništvu i u svećeništvu prema svojoj zlatnoj obljetnici.

On započinje malo izdaljega: - Vjerujem da je Stvoritelj imao svoj plan. Rođen sam 3. listopada 1941., a kršten 4. listopada na blagdan sv. Franje Asižanina. Majka mi je nadjenula ime Miljenko, a župnik fra Petar Bakula nazvao me imenom Frano. Tako je upisano Frano Miljenko. Zašto spominjem samo majku? - Otac mi je Mirko već otišao u rat u domobranstvo, kasnije u ustaštvo. I on je „nestao“ na Bleiburgu, ili u nekoj jami, na Križnom putu? Godine 2015. bio sam prvi put na Bleiburgu i tu sam doživio teške napade napasnika koji su me pratili sve do misnoga predslovlja. Nekima sam tada rekao: „Idem tražiti ćaću“. A prošloga svibnja rekoh kolegi don Miljenku Babajiću, hodočasniku: „Pozovi mi ćaću na Zlatnu Misu!“

Don Frano, ćaća Ti je danas sudionik ove Tvoje Zlatne Mise iz nebeske Crkve koje se on, čvrsto vjerujemo, domogao milošću Božjom i ljubavlju prema Bogu, svojoj obitelji i svomu rodu. Članovi triju faza jedne Crkve danas su ovdje: mi dionici ove vojujuće Crkve koja se ne prestaje boriti protiv grijeha, đavla i smrti; članovi čistilišne ili trpeće Crkve odakle sigurno izlaze u nebo, ali i s pomoću naših žarkih molitava, te članovi proslavljene Crkve u nebeskoj slavi.

Osnovnu školu od četiri razreda završio si u Biogracima? – Da, 1948.-1952. Peti i šesti 1952.-1954. u Ljutom Docu te sedmi i osmi s malom maturom na Širokom Brijegu 1954.-1956. Iako sam se upisao u mašinbravarsku u Mostaru, doživio sam obrat, prvo „preobraženje“. Kada sam rekao majci da bih želio u sjemenište u Dubrovnik, majka je to propratila blagoslovom. Gospodin je sve vodio na svoj božanski način. U crkvu sam redovito išao i preko ljeta jer je to ostala navika od majke, premda mi pojam Crkve nije bio puno prisutan i jasan. Duhovno sam zvanje imao kao zrno, koje se razvijalo i učvršćivalo najviše Božjom milošću kroz osobnu molitvu i molitve onih koji su me voljeli i podržavali i na materijalnoj podlozi. Bez braće i sestara i bez oca prihvaćen sam kao njihov. To sam već u svojoj dječačkoj dobi doživio. Hvala im svima!

U sjemeništu možda sam se više isticao u pobožnosti, prema ocjeni poglavara, nego li u studiju. Kroz teološko školovanje najviše me privlačilo Bogoočinstvo i Bogomajčinstvo. Ali budući da sam živio s majkom, Bog Otac mi najprije nije bio prisutan kao majka. To se poslije ispravilo jer je spoznanje dolazilo tijekom vremena. Mislim da su mi teološki predmeti, koji upućuju na kršćansko savršenstvo, davali smjer, a posebno preko Isusova Evanđelja: „Bog jedincati“ i „Bog trojstveni“ (De Deo Uno i De Deo Trino).

Vojska? – Možda je bilo i koristi. Ocjena na kraju: Nisam pohvaljivan, ni kažnjavan (osim 4 dana u zatvoru). Otac mi je bio u vojsci u Bitolju, a ja 40-ak km dalje, u Resenu, 10 i pol mjeseci, 1961. godine. I sretno nastavio teološki studij u Zadru, a potom, kada je otvorena bogoslovija, u Splitu.

Kušnje? - Hoću li moći izdržati… Što mi to sve donosi, a koliko mi odnosi... Kako se nekomu potužiti kada nemam nikoga svoga... Isusovci su preko Marijine kongregacije poticali na pobožnost prema Gospi i tako su molitve: O Gospođo moja... Pod Tvoju se obranu utječem... uvelike utjecale na moj duhovni život. Pred svećeničko ređenje razgovaram s duhovnikom, a on me razborito upućuje nadbiskupu Franiću, koji mi kaže: „Ne boj se, idi naprijed i neka te Gospa prati i štiti svojom majčinskom ljubavlju i zagovorom!“ Možda drugo "preobraženje".

Vratiti se u rodnu biskupiju? - Bilo je govora a i nekoga ugovora s msgr. Pavlom Butorcem, dubrovačkim biskupom (1950.-1966.), upravo radi nekih događanja u Dubrovačkoj biskupiji tih godina. Sve je dobro prošlo, Bogu hvala.

4. - Između Dubrovnika i Livingstonea. Majka je s Tobom od mladomisničkih dana? - Da. Sa mnom je bila od 1968. do 21. svibnja 1981., kada je preminula, Bog joj se smilovao duši! Koliki je bio strah od komunista, evo samo jedne sličice. U majke sam vidio jednu fotografiju, ali samo polovicu, prerezanu. Ja je nikada o tome nisam pitao. Godine 1984. polazim u Afriku, u misije. Tetka Iva, majčina sestra, daje mi fotografiju, i to čitavu, i govori mi: „Vrane moj, nemoj da ti itko vidi tu sliku!“ A na toj fotografiji otac Mirko i mati Slavka. Otac s ono U na čelu. To je moglo biti iz 1944. u jesen pred trganje grožđa. Nije mi pričala o ocu. Kasnije mi se polako otkrivala ljubav prema njemu. Dok je majka životno slabila, u jednom sam joj razgovoru rekao: „Majko, predaj se Isusu potpuno!“ A ona će meni: „Predana sam čitava svoga života!“ Njezine posljednje riječi meni upućene bile su: „Sinko, budi pravi svećenik!“ Poruka koja ostaje i obvezuje. I u Konavlima i u misijama; u Smokvici i u Smokovljanima; u Dubrovniku i u Livingstoneu. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i ocu i majci! Nakon majčine smrti mirnije sam razmišljao o misijama. I odlučio poći. 

Koje si župe pastorizirao? Je li svaka bila kao neko „preobraženje“? - Kao mladomisnik župu Radošić u Šibenskoj biskupiji, 1967/68. U Dubrovačkoj biskupiji: Stravču, 1968.-73.; Ponikve, 1973.-1983. U pripremi za misije u Dublinu u Irskoj, studij engleskoga jezika, 1983./84. U misijama u Zambiji u biskupiji Livingstone, župu Sichili 1984.-87.; Kabompo 1987.-89.; ponovo Sichili, 1989./1990. Po povratku u domovinu: Smokvicu i Čaru, 1990.-93.; Smokovljane i Lisac, 1993.-98. Ponovo u Misije u novoosnovanoj biskupiji Mongu u istoimenu gradu Mongu župu Gospe Lurdske s don Ivicom Kordićem iz Krčke biskupije, 1998.-2001. Opet povratak u domovinu, u Pridvorje, 2001.-2005.; Lopud, 2005.-2015; Putniković, 2015 - do sada... Ukupno 14 župa i 15 dekreta.

Otac nam nebeski reče za Isusa na Taboru: Njega slušajte! Jer on ima riječi vječnoga života. Ti si, don Frano, bio i ostao poslušan sin Kristove Katoličke Crkve. Jer svaki dekret znači "poštovanje i poslušnost" - reverentiam et oboedientiam - kao što obećajemo na ređenju! Neka Ti Bog nagradi crkveni duh i posluh!

Mladomisničko geslo? - Geslo je: „Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6,68). Zlatomisničko geslo veže se na mladomisničko. Na vrhu je križ. Ispod križa Aleluja. Ispod Aleluje „Uskrsli... Ti imaš riječi života vječnoga.“ Nema više upita: Komu ćemo otići? Život je usmjeren na vječnost. Bogu hvala.

Tebe ljudi pozdravljaju biblijskim pozdravom Aleluja? - Evo kako je došlo do toga. Na Mali Uskrs 1979. bio je molitveni susret u jednoj hercegovačkoj župi. Auto sam parkirao i približio se povećoj skupini pristiglih laika, časnih sestara, svećenika biskupijskih i redovničkih. Pružio sam ruku prvoj osobi čestitajući joj Uskrs. Iz usta je provrla riječ Aleluja. Svima sam tako zaželio sretan Uskrs. Bili su iznenađeni i zadovoljni novinom čestitanja. I tako su me prozvali Aleluja – Hvalite Gospodina! Na svemu sam zahvalan Duhu uskrsloga Gospodina Isusa. Slava mu i dika! I Aleluja!

Zlatomisniče don Frano, neka Ti Gospodin Isus usliši svećeničke misne žrtve u novim duhovnim zvanjima! Neka Ti nagradi trku koju si do sada protrčao! Neka Ti naplati vjernost i vjeru koju si očuvao i za sebe i za one kojima si propovijedao i pripremao za vječnost.

Srdačne čestitke i - u nove duhovne bitke i pobjede, s blagoslovnom milošću Božjom!

POVEZANI ČLANCI

17. kol 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić
15. kol 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

17. kol 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić
15. kol 2017
Biskup Ratko Perić