Međugorski Fenomen
17. May 2014.
Foto:
nepoznato

U župi Međugorje svake se godine održava slavlje sv. krizme polaznicima osmoga razreda osnovne škole, jer obično ima oko 80 kandidata. Ove godine točno 79. U subotu, 17. svibnja, sveta je krizma zakazana u 10.00 sati.

     Procesija polazi ispred crkve koja se ispunjava krizmanicima na jednoj strani, a njihovim kumovima na drugoj. Roditelji i ostali vjernici sa strane, ili ostaju pred župnom crkvom sv. Jakova Starijega. Na koru pjevači intoniraju "Dođi, Duše Presveti!" Nekoliko je svećenika u koncelebraciji, među kojima župnik fra Marinko Šakota i dekan čitlučki fra Dario Dodig. U crkvi primjeren red. Pripravnici, koje je vjeronaučno spremao fra Ivan Landeka, mlađi, dobro pripremljeni i prije dva tjedna od povjerenika provjereni.

     Dvoje krizmanika u ime svih vršnjaka izražavaju pozdrav biskupu Ratku i mole da im podijeli sakrament sv. krizme. Svježe cvijeće koje uručuju najbolje je staviti na oltar!

     Dobrodošlicu biskupu, svećenicima i svima u crkvi upućuje župnik fra Marinko.

     Biskup iskazuje slavu i hvalu Presvetomu Trojstvu. I čast Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj Majci, koja je najbliža od nas ljudi Božanskomu Trojstvu. Kao što sv. Pavao u Poslanici Galaćanima kaže: "Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti" (6,7), slično se može reći: Ne igrajte se Gospinih navodnih "poruka" i "ukazanja", onih privatnih! Držite se javnih Božjih istina o Gospi i obvezatna crkvenog nauka! Čast i sv. Jakovu, naslovniku crkve i zaštitniku župe!

     Biskup je pozdravio župnika i njegove pastoralne suradnike, sve koncelebrante, krizmanike i sve misare.   

     Krizmanici savjesno obavljaju svoja zaduženja: čitanja i molitve vjernika. Na primanje sakramenta sv. krizme dolaze u pobožnosti i tišini, samo se čuju riječi biskupove i krizmanikove. Jednako tako u sabranosti dolaze i na sv. pričest.

 

BISKUPOVA HOMILIJA

Isus: „Tko vidi mene, vidi i Oca“

     Braćo i sestre, dragi krizmanici!

    Pročitali smo evanđeoski odlomak (Iv 14,7-14) o Bogu Ocu koji se na vidljiv način ukazuje u Isusovu govoru i tvoru, kako to sam Krist tumači u odgovoru Filipu: Tko vidi Sina vidljivoga, vidi i Oca nevidljivoga. Ta nas Isusova istina i izreka istodobno začuđuje i zadivljuje. Začuđuje, jer na prvi pogled udara protiv svega tadašnjega grčko-filozofskog duha, koji je uvijek smatrao da je Bog nepristupačan, da se nikako ne može vidjeti; a isto tako i protiv židovsko-religioznoga duha, koji je naučavao da je i najizabraniji među ljudima, Mojsije, mogao vidjeti Boga u njegovoj objavljenoj slavi samo „s leđa“, a „s lica“ se nije mogao vidjeti (Izl 33,23). Sada najednom Isus govori - i to nas zadivljuje - da je zapravo sve jednostavno da ne može biti jednostavnije. Svi, naime, vide Sina koji je u tijelu sa svim ljudskim obilježjima i potrebama: hrane i pića, rada i odmora, razgovora i prijateljstva. Ako je to tako - a jest jer to Isus kaže - onda zaključujemo na više važnih istina u našem kršćanskom životu:

     Prvo: Obitelj. Bog je ušao u običnu ljudsku kuću. Boga je životno ugostila redovita ljudska obitelj Marije i Josipa. Marija kao prava tjelesna majka, a Josip kao pravi duhovni, a ne tjelesni, otac - udomili su Sina Svevišnjega. Zato tko vidi toga Sina zemaljskoga,  vidi i njegova Oca nebeskoga. On je Odslik, Odraz, Odsjaj Očev. Sin je rođen kao što smo i mi rođeni. On je bio malen kao što smo i mi bili maleni. Ljudi su očekivali Mesiju koji dolazi kao slavni Kralj, a ispred njega trube jerihonske koje ruše i bedeme babilonske! Ništa od toga! Ispred našega novorođenoga Kralja skakutali su i pijukali dvorišni vrapci a sve blago betlehemskoga Dječačića bijaše u suzi i u zagrljaju janjeta u štali. Isus je svojim rođenjem posvetio ljudsko rođenje, svojim djetinjstvom blagoslovio svako djetinjstvo, a svojim ulaskom u obitelj počastio svaku obitelj. Na nama je da se toga nikada ne zaboravimo, nego da na tome uvijek budemo zahvalni.

      - Krizmanici, mi smo nakon rođenja kršteni u ime Presvetoga Trojstva. Imamo  vlastito ime i neizbrisiv krsni biljeg da pripadamo Bogu kao njegovo vlasništvo i dušom i tijelom, i prošlošću i sadašnjošću i budućnošću. Mi smo po vjeri u kući Oca vječnoga i Sina njegova i Duha Svetoga. Iako ga danas tjelesnim očima ne vidimo, mi ga ipak po njegovim zapovijedima i darovima u svojoj vjeri doživljavamo.   

     Drugo: Rad. Utjelovljenomu Sinu Božjemu nije bilo iz poniženja obavljati svaki pošten ljudski posao. Do pranja nogu apostolima. On je bio radnik, tesar, drvodjelja u Nazaretu. On razumije sve naše poslove: i kada je čovjek zadovoljan svojom plaćom, i kada mjesecima nema svoje zaslužene plaće, i kada je otpušten s posla nakon trideset godina radnoga staža. U Starome Zavjetu rad je prikazan kao prokletstvo: „U znoju svoga lica kruh svoj ćeš jesti“ (Post 3,19). U Novome Zavjetu po rukama Isusa Radnika ljudski je rad blagoslovljen i zato povezan s vanjskom nagradom i s unutarnjom radošću.

     - Krizmanici, to je i nama svima poruka da svoj kruh svagdanji pošteno zarađujemo, da živimo u evanđeoskom duhu i istini, u Kristovoj istini i ljubavi, a ne da se tjelesno i materijalno bogatimo, a najmanje na račun i na štetu drugoga!

     Treće: Kušnje. Zna Bog što su naše životne kušnje. Nije Isusov život u Nazaretu, a ni u nastupu među narodom bio bezbrižje, idila, nego borba za kruh svagdanji, borba povezana sa životnom kušnjom, čak i s napastovanjem od Sotone, koje se sustavno očitovalo u Judejskoj pustinji u početku Isusova javnog djelovanja. Tada je Gospodin osobno pobijedio Sotonu, oca laži i njegove vraške zasjede. Na prvo je mjesto stavio riječi Božje, a tek onda potrebu kruha; apsolutno klanjanje Bogu, a potpuno izbjegavanje idola i lažnih božanstava; isticanje Božje slave, a ne traženje ljudske prazne popularnosti. Na sva napastovanja Zloga Gospodin je odgovorio svojim odlučnim božanskim „Vade, Sàtana! - Odlazi, Sotono!“ (Mt 4,10).

     - Krizmanici, vi ćete danas na osobit način potvrditi što su vaši roditelji na vašem krštenju u vaše ime obećali, tj. odlučno, svjesno i slobodno reći da se odričete đavla i njegove varave zavodljivosti, njegova lažna sjaja i obećanja, a prianjate vjerom uz Boga Stvoritelja, Boga Spasitelja i Boga Posvetitelja, koji je isti Bog u Trima Božanskim Osobama Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

    Četvrto: Ljubav. U Isusovu životu vidimo Boga koji ljubi nas ljude darom kruha i oproštenja, blagoslova i mira. Mi u Isusu doživljavamo Boga koji se živo, životno i providnosno brine za nas, koji osjeća za nas i s nama, koji ljubi ljude želeći sve dovesti do spoznanja istine i vječnoga spasenja. Isus nam je pokazao primjer i pouku kako se brinuti za Kraljevstvo Božje, a ostalo će se dodati; kako misliti više na drugoga nego na sebe, jer ćemo mi ljudi biti suđeni i spašeni ne po sebeljublju, nego po čovjekoljublju.

     - Krizmanici, vi danas u sakramentu sv. krizme svjesno primate darove Duha Božjega: životnu mudrost, stalnu razboritost, spasonosno znanje, sposobnost primanja i davanja pravoga savjeta, moralnu jakost, plodonosnu pobožnost i u svemu bogobojaznost. Što budete više s tim darovima surađivali, to ćete biti više ne samo dobri vjernici nego i pravi Isusovi svjedoci.

     Peto: Patnja. Otkako je u ljudski život ušla ljubav, ušla je i njezina pratiteljica patnja. U Isusu vidimo Boga na križu. Mi ljudi lakše, doduše, zamišljamo Boga koji zlikovce kažnjava. Ali da je Božji Sin izabrao križ i da se dao pribiti na križ za nas grješnike, to nema nigdje ni u kakvoj religiji na svijetu. Njegovo čudesno začeće, njegovo kalvarijsko raspeće i njegovo slavno uskrsnuće postoji samo u našoj kršćanskoj vjeri kao temeljna istina i put našega vječnog spasenja.

     - Krizmanici, Isus je danas u Evanđelju izrekao i jedno veliko Obećanje: „Što god zaištete u moje Ime, učinit ću“. To je rekao dva puta (Iv 14,13.14). Ne kaže Isus da će uslišiti svaku našu molbenicu, nego samo onu koju mu upućujemo u njegovo ime. Zato kada se Bogu moliš, upitaj se možeš li izraziti tu prošnju u ime Isusovo. Odobrava li Isus to što moliš? Je li to pristojno i pošteno? Sviđa li se to Isusu ili ne sviđa?

     Ako ti moliš Isusa da se nekomu osvetiš, tu ti Isus ne će pomoći, jer ti je to grijeh. A on grijeha nikomu ne potpisuje.

     Ako ti moliš da neku drugu ekipu u nogometu ili u tenisu pobijediš, tu te Isus ne će slušati, jer on bolje zna tko je njemu bliži, tko se njegovih zapovijedi drži i komu će više duhovno koristiti takav prolazni uspjeh. On jednako odgaja i jednu i drugu momčad u njihovu nadmetanju i u njihovu međupoštovanju.

     Ali ako ti moliš Isusa da ostvariš duhovno zvanje koje osjećaš, da on pozove u sjemenište ili u samostan one koje je on odabrao, tu očekuj da će te uslišati, jer pogađaš i njegovu i Očevu volju.   

     Zaključak. Kada molimo, uvijek se pitajmo: je li naša prošnja razumna, časna i dostojna te stoga moguća? Ili je puna želje za isticanjem sebe, odnosno puna težnje za zaboravljanjem ili poniženjem drugoga? Najuslišanija je molitva onoga koji moli: Bože, pripravi me da prihvatim tvoju volju kako god meni u životu bilo, jer što god od tebe dolazilo, za moje je trajno dobro! Kada tako moliš, ti se moliš u ime Isusovo! Tko poštuje i voli Isusa, Pastira Dobroga, Srca milosrdnoga, Suca pravednoga, kojemu ništa nije nemoguće, taj doživljava i Oca ljubavi, milosrđa i spasenja; voliš i Duha Svetoga, razveselitelja ljudi s pomoću božanskih plodova i darova!  

POVEZANI ČLANCI

16. svibnja 2017
KIUM
17. svibnja 2017
Obispo Perić
13. svibnja 2017
KIUM

NAJČITANIJE

16. svibnja 2017
KIUM
17. svibnja 2017
Obispo Perić
13. svibnja 2017
KIUM