Vijesti
26. July 2018.
Foto:
Cnak

Tko uzme u ruke knjigu manjega formata a velike novosti s naslovom: Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac i Hrvati u BiH, Zagreb, 2017., vidjet će da je napisana na 252 stranice, s 290 bilježaka, protkana sa 118 fotografija ondašnjega vremena i skeniranih tekstova, ne računajući sliku Stepinčevu na obrubu svakoga lista. 

U Predgovoru knjizi biskup je Ratko ukratko opisao Stepinčev odnos prema biskupima u BiH: Stadleru, Mišiću, Gariću, Šariću, Čeliku, Čuli, Čekadi (str. 9-15). Stepinac je pet puta pohodio prostore BiH, i to,

- prvi put, cijelu metropoliju, u povodu 30. obljetnice metropolita nadbiskupa Ivana Šarića, posjetio je 20.-27. lipnja 1938.: Banju Luku, Jajce, Livno, Duvno, Posušje, Široki, Mostar, Sarajevo 24. i 25. lipnja te Visoko, Vitez i Travnik (str. 55-134);

drugi put, Sarajevo, 5.-6. kolovoza 1939. kao suzareditelj novoimenovanoga pomoćnog biskupa Smiljana Čekade (str. 135-142);

treći put, 14.  te 16.-18. kolovoza 1939. posjetio Kladušu, Bihać, Banju Luku s okolicom (str. 143-146);

četvrti put, na poziv župnika Branimira Župančića Stepinac je, prigodom krizme u Staroj Gradiški, pohodio 7. rujna 1940. i Bosansku Gradišku, gdje mu je priređena akademija (str. 147-151);

peti put, u Mostaru, 2-5. listopada 1942. kao suzareditelj biskupa Petra Čule (str. 153-162).

Ovdje će biti malo više o usporedbama i međusobnim odnosima između zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca i mostarsko-duvanjskoga biskupa, naslovnoga nadbiskupa giufitanskoga, Petra Čule. Obojici ove godine obilježujemo 120. obljetnicu rođenja. Stepinac je živio 62 godine, od toga 26 godina nadbiskupskih, a Čule je poživio 87 godina od toga 38 biskupskih i pet nagradno-nadbiskupskih kao umirovljenik.

U povijesti ove dvojice crkvenih uglednika vidi se sve ono bogatstvo Providnosti Božje koje mudro i s ljubavlju vodi ove sinove rođene u osmeročlanim obiteljima koji su sudjelovali s ponuđenom milošću Bogu na slavu, Crkvi na diku, a njima na vječno spasenje. Ono što će čitatelj napose uočiti jest neprestana patnja, muka, kušnja, križ, nejasnoća, kojom Bog kuša izabranike svoje. Kuša ih u zvanju, u znanju, u zdravlju.

Obojica su preživjela dva rata: Prvi svjetski (1914.-1918.) i Drugi svjetski rat (1941.-1945.).

Živjeli su u četiri države: Austro-ugarskoj, Kraljevini SHS/Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i komunističkoj Jugoslaviji. Izdržali pod tri različite diktature: predratnom, ratnom i poratnom. I jedan i drugi imali su sukobe s totalitarcima s desne i s lijeve strane.

Dva ravna karaktera u vjernosti, hrabrosti i ljubavi. Gajili su međusobno duboko poštovanje i evanđeosku ljubav. Biskup Čule, prigodom svoga prvoga pohoda Rimu, nosio je Stepinčevu poruku papi Ivanu XXIII.: „da on svoju sudbinu potpuno Papi prepušta. Ako Sv. Otac želi da ostane i dalje u Krašiću, on će ostati. Ali ako Sv. Otac misli da treba poći u inozemstvo, što beogradska vlada sugerira, on će učiniti onako kako Sveti Otac odluči“ (str. 162). Sveti je Otac očito odluku prepustio kardinalu Stepincu i on je ostao u svom Krašiću - u svojoj nadbiskupiji, gdje je 10. veljače 1960. blaženo preminuo.

Biskup Čule nastavio je svoj crkveni i patnički hod u sinovskoj odanosti Petru i Crkvi i vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju. Uz  mnoge nevolja od totalitarističkih režima, koje nisu prestajale ni službenim Rješenjem o slobodi, posebno su ga boljele nevolje iznutra, a što je dovelo do toga da je u očima nekih - nepravedno i nedopustivo - zasjenjen njegov patnički i svjedočki lik. Umro je 29. srpnja 1985. godine.

Dok u kršćanskoj nadi iščekujemo dan kanonizacije bl. Alojzija, mi vjerujemo da su obojica sveti u Bogu. Obojica su ostala u memoriji vjernika svojih biskupija i Crkve u Hrvata kao žive „lucernae ardentes et lucentes“ (svjetiljke koje gore i svijetle).   

Bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.)

Nadbiskup Petar Čule (1898. - 1985.)

Rođenje

 Brezarić – Krašić, 8. svibnja 1898.

 Kruševo, 18. veljače 1898.

Obitelji

Josip Stepinac ženio se dva puta: Od prve žene, Mare, rođene Matko, imao je dva sina i dvije kćeri. Nakon Marine smrti Josip se oženio Barom rođ. Penić, s kojom je imao osmero djece: tri kćeri i pet sinova. Alojzije je peto dijete. Na krštenju mu daju ime Viktor Alojzije. Mama mu se privatno zavjetuje da će postiti tri puta tjedno da joj Bog, ako hoće, pozove sina u svećenike.

Jure ili Juriša Čule i Jaka rođ. Šarac imali su također osmero djece, od kojih šest muškića i dvije ženskice. Svomu trećem djetetu na krštenju dali su ime Petar. Iz obitelji bio je i Ilija Čule koji je završio sjemenište i  koju godinu bogoslovije.

Obje su obitelji duboko katoličke i iskreno hrvatske.

Školovanje: osnovno i klasična gimnazija s maturom

Stepinac: Prva četiri razreda u Krašiću (1905.-1909.), klasičnu gimnaziju u Zagrebu, opredjeljujući se u sedmom razredu, današnjem trećem gimnazije, za sjemenište. Sedmi je razred završio u školskoj godini 1915./1916., i to u svibnju, a onda je carskim dekretom u mjesec i pol dana pohađao i položio osmi razred s maturom. Sve uspješno. Morao je poći u vojsku, na ratno bojište.

Čule: Prva četiri razreda u Ljutom Docu (1905.-1909.), klasičnu gimnaziju s maturom u Travniku (1909.-1917.) 

Njegov razrednik p. Karlo Grlanc, nedugo nakon njegova dolaska u Travnik, pohvalio se s Čulom pred profesorima: „Danas sam otkrio novi biser!“ Iako je za vrijeme gimnazije pobolijevao i nakratko prekidao školovanje, svih je osam razreda s maturom redovito i uspješno polagao. Vojske nije vidio.

Nakon mature

Rat: Alojzije najprije na talijanskom bojištu 3 godine, ranjen i zatočen, zatim 6 mjeseci putuje preko Grčke (Soluna), Makedonije i Srbije u Zagreb, 1916.-1919. Nakon mature, kroz punih osam godina Stepinac nije vidio škole, osim na Agronomskom fakultetu, 1919. jedan semestar: upisao se i ispisao. Mama Bara i dalje posti 3 puta tjedno, a on našao djevojku, koja ga je „ostavila“ na miru.

Iako je Petru državni nadzornik Dragan Kudlich, oduševljen njegovim znanjem na maturi, obećao osigurati stipendiju ako pođe na svjetovno sveučilište, maturant je pošao u bogosloviju. Nikada nije imao vidljivih kriza s obzirom na školsko znanje i svećeničko zvanje, a jest s obzirom na krhko zdravlje.

Bogoslovija, teologije i postdiplomski studij

Stepinac prati filozofsko-teološki studij u Rimu na Papinskoj isusovačkoj Gregorijani, s boravkom u isusovačkom Germanicumu, 1924. - 1931. - dvostruki doktor: iz filozofije 1927., iz teologije, 1931.

Poglavari mu na odlasku izriču pet ocjena: prvo, posve plemenite naravi;

drugo, u svemu sasvim solidan;

treće, istinski pobožan;

četvrto, u disciplini vjeran;

peto, vrlo marljiv. Preporuke za svaku službu.

Čule pohađa teologiju kod isusovaca u Sarajevu, 1917. - 1921. Redovite su mu ocjene izvrstan. Na postdiplomskom jedan semestar u Louvainu, 1921., drugi u Sarajevu, ostala tri u Innsbrucku.

Sve je ispite – „examina rigorosa“ – položio summa cum laude – s najvećom pohvalom. U doktora teologije promaknut 1923. Osam godina prije Stepinca.  

Svećeničko ređenje

Stepinac ređen u Rimu, 26. listopada 1930.

Mlada Misa također u Rimu, u bazilici Svete Marije Velike, 30. listopada 1930. 

Čule u Sarajevu, 20. lipnja 1920. (uz oprost od dobi). Mlada Misa u groblju Sajmište – u župi Kruševo, 29. lipnja 1920.

Svećeničke službe

Stepinac: prefekt u Zavodu Germanicum - Hungaricumu, 1930.-1931. Nakon povratka

Nadbiskupov ceremonijar, tajnik i bilježnik Duhovnoga stola u Zagrebu, 1931.-1934.

Stepinac je rješavao dva „hercegovačka slučaja“: jedan u Samoboru, 1932., drugi u Sv. Ivanu Zelini, 1933. I uspješno riješio.

Čule: prefekt Napretkova konvikta u Mostaru, 1923.-1929., kateheta na gimnaziji, 1923.-1924.; nastavnik francuskoga, 1926., i filozofije, 1926.-1928,; honorarni kateheta u mostarskoj gimnaziji,1931.-1941. Arhivar na Biskupskom ordinarijatu, 1926. - 1942. Povjerenik za duhovna zvanja.

Biskupsko imenovanje i ređenje

Pio XI. imenuje Stepinca, 28. svibnja 1934., nadbiskupom koadjutorom. Biskupsko ređenje, 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj katedrali. Reditelj nadbiskup Antun Bauer, a suzareditlji nadbiskup Ivan Šarić iz Sarajeva i biskup Klement Bonefačić iz Splita.

Nakon smrti nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937.,  Stepinac kao ordinarij preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije.

Nakon smrti biskupa fra Alojzija Mišića, 26. ožujka 1942., metropolit Ivan Šarić imenuje Čulu kapitularnim vikarom u Mostaru. Biskupom je  imenovan 15. travnja 1942. Objavljeno 2. lipnja 1942. Biskupsko ređenje u mostarskoj župnoj crkvi 4. listopada 1942. Reditelj nadbiskup Ivan Šarić, suzareditelj nadbiskup Stepinac i asistent opat Ramiro Marcone, apostolski vizitator pri HBK.

Protivljenje državnih vlasti imenovanjima Stepinca i Čule

Kralj Aleksandar najprije prihvaća vlč. Stepinca kao zagrebačkoga koadjutora jer je "Solunac". Ali kada se malo bolje raspitao o kandidatu, porekao riječ. Nadbiskup Bauer reče kralju da je stvar već u rukama Svetog Oca i da nije običaj da kralj poriče svoju riječ!

Hrvatska vlada ne priznaje Čulino imenovanje raspisom na herc. župe, 3.VI.1942. Opat Marcone upozorava Vladu na izopćenje. Vlada se povlači. Pavelić poručuje da će Čule nakon rata u Trebinje. Na biskupskom ređenju 4. listopada nije bilo predstavnika hrvatske vlade, a bili su predstavnici Nijemaca i Talijana.

Ratni biskupi

Stepinac zbog propovijedi o načelima katoličkoga morala; zbog protivljenja rasnim zakonima; zbog zaštite slabih i progonjenih postaje meta napada i Poglavnika („onaj Solunac!“) i Nijemaca. Glasovita je njegova iz 1942.: „Svaki narod i rasa ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci imaju pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?"

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima; prihvatio je oko 300 svećenika protjeranih iz Slovenije i karitativno pomagao svima koji su bili potrebni pomoći.

Čule piše: „Za vrijeme rata nikada se nisam dao zanijeti kakvom politikom. Premda sam želio slobodu svome hrvatskom narodu, nisam mogao nikada odobriti zla, koja se čine tobože u ime slobode naroda. Oduravao sam zločine, ma tko ih činio. Čak sam više osuđivao zlo, što ga čini moj narod, nego drugi što čine mom narodu. Nastojao sam po mogućnosti štititi svoj narod, ali i pomagati drugima, koji su bili potrebni pomoći. Letio sam avionom u Zagreb talijanskom ambasadoru Casertanu i oštro protestirao protiv zlodjela koja čine četnici po Hercegovini mom narodu […], obratio sam se direktno Svetoj Stolici […], branio sam komuniste […], zauzimao se i za Srbe gdje god sam mogao i gdje su zatražili moju intervenciju.“

Komunistički progoni, montirano suđenje i presuda

Po službenom svršetku rata, Stepinac je 17. svibnja 1945. uhićen i pritvoren do 3. lipnja. Sutradan Tito u Zagrebu zove ga na razgovor. Iz toga je razgovora jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. Na što, dakako Stepinac nije pristao.

Nakon sve žešćih napada Stepinac je uhićen 18. rujna 1946., 30. rujna izveden pred  montirani politički sudski proces. Znamenit mu je govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravedna suda i vjeroispovijest Svetinja za koje je spreman položiti i život.

Na temelju lažnih svjedočanstava i krivotvorenih isprava, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje zatvora u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. označuje miljokaz na putu Katoličke Crkve u poratnoj Jugoslaviji. Čule je optužen da je sastavljač toga pisma, pogotovu jer je on dao uvrstiti da franjevci na Širokom Brijegu nisu pucali. Stvarni razlog napada na Čulu jest u tomu što je  bio za čvrstu liniju Crkve u novoj situaciji.

Tri godine nakon rata, 22. travnja 1948., oko 5 ujutro na Ordinarijat upada UDBA i počinje premetačina do 6 sati navečer kada je Čule odveden u „Ćelovinu“. Pritvor i istraga traju  do polovice srpnja. Suđenje je bilo u najvećoj dvorani u Mostaru - kinu Partizan pred zluradom publikom, od 14. do 18. srpnja 1948., s presudom: 11 godina i 6 mjeseci strogoga zatvora. Presudu Okružnoga suda u Mostaru, 24. kolovoza potvrđuje Vrhovni sud BiH. a 7. X. 1948. biskup ulazi u zeničku „staklaru“ s dva osuđena svećenika, s dvojicom ubojica i s tri politička kažnjenika.

Odnos prema presudi

„Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, jer savjest mi je mirna", riječi su Nadbiskupove na sudu.

Jakov Blažević, Stepinčev tužitelj, ničim izazvan, 1985., izjavljuje: „Da je Stepinac bio imalo elastičniji, nije trebalo procesa“.

Kada je Čuli 29. listopada 1955., u zatvoru u Zenici,  podsekretar unutrašnjih poslova Vojo Čolović iz Sarajeva, rekao da će biti pušten, iako se nije popravio i da će biti otpremljen u Tolisu, biskup mu odlučno odgovara da se on nema od čega popraviti, jer da je nevin suđen. Isti mu je odgovor dao kada je zatražio da napiše molbu za pomilovanjem: Nevin sam osuđen pa nema razloga da pišem molbu.

A da je tako mislila i ondašnja diktatura, potvrđuju riječi Džemala Bijedića koji je u jednom kasnijem razgovoru biskupu rekao: „Takva je bila direktiva, moj biskupe!“

Zatvor i robijanje

Stepinac je u Lepoglavi u zatvoru - strogoj izolaciji, 1874 dana. Ipak dopušteno mu je misenje i čitanje teoloških knjiga. U zatočeništvu - piše na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogima više od 5000 pisama od kojih je objavljeno oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpuna predanja Bogu, naslovnike hrabri i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu, pokazuje iskrenu ljubav i prema svojim neprijateljima.

Čule je u Zenici bio na robiji, smješten u zloglasni dio KPD-a Zenica - „staklaru“ / izolaciju: ljeti neizdrživo vruće, zimi neizdrživo hladno. Određen je za rad u bačvariji. Potkraj studenoga 1948. prebačen je u „specijalnu izolaciju“ gdje ostaje 7 mjeseci. Sve vrijeme robijanja ne dopušta mu se vršenje svećeničke službe. Sv. Misu slavi u strogoj tajnosti uz pogibelj da bude otkriven i zbog toga dodatno kažnjen. Punih pet godina bio je bez brevijara i drugih knjiga. 

Jedini je hrvatski biskup koji je na robiji bio fizički maltretiran.

Pokušaji likvidacije

Prema svjedocima u procesu za beatifikaciju Stepinac je još 1945. bio na popisu kandidata osuđenih na likvidaciju, na pr. u Zaprešiću.

U zatvoru u Lepoglavi započelo je njegovo sustavno trovanje. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "polycytemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Godine 1953. dolazili su američki liječnici na zahtjev Kongresa.

Čule je 26. travnja 1951. određen, među dijelom zatvorenika, iz Zenice prijeći u Sr. Mitrovicu, njih oko 40, među njima 13 katoličkih svećenika, 6 katoličkih laika. Oko 3 ujutro, 27. travnja, stižu na kolodvor Slakovci/Vinkovci. Tu je otkvačen vagon sa zatvorenicima, a na njega naletio brzi vlak. Lomljava i vriska. Dvanaest ih je poginulo, među njima i don Mitar Papac. Čule  ispao iz vagona i svezan na ledini ostao nepomičan. Lijeva noga u gležnju prelomljena, a desna u kuku iščašena. Popodne prevezen u bolnicu u Osijek, a sutradan kamionom u Mitrovicu.

Duševne boli

Stepinčeve: Nedolično ponašanje pojedinih svećenika, redovnika i vjernika laika na „prežalosnom procesu“ u Zagrebu 1946.

Nemogućnost vršenja biskupske službe u nadbiskupiji od 1.777.000 vjernika u 366 župa u vrijeme najtežega progona Crkve;

Osnivanje svećeničkoga prorežimskog udruženja, 1949.-1951. i pokušaji odvojenja Crkve od Svete Stolice (str. 163-176).  

Čuline: Nedolično ponašanje pojedinih svećenika, redovnika, laika na montiranom procesu, 1948. Nemogućnost vršenja službe u biskupiji od 183.00 vjernika u 61 župi. U BiH od 1945. samo je Čule u biskupskoj službi, a od 1948. i on zatvoren. (S. Čekada B. Luci apostolski administrator 1946.-1951.).

Osnivanje svećeničkoga udruženja;

Od Božića 1949. i u siječnju 1950. biskupa  ucjenjuju da odobri udruženje „Dobri pastir“, obećavajući mu slobodu. Ne pristaje.

Zatočeništvo

Stepinac je 5. prosinca 1951. premješten iz zatvora u Lepoglavi u kućno zatočeništvo u rodni Krašić gdje, bez prava crkvene službe, ostaje 2.988 dana. U Krašiću je imao, uz policijsku pratnju, mogućnost šetnje po župi, primanja i razgovora, ne samo sa župnikom i vjernicima, nego i s drugim svećenicima i članovima Nadbiskupskoga dvora, uz policijsku dozvolu. Nije mogao upravljati povjerenom mu nadbiskupijom. Već se vidljivo pokazuju znakovi trovanja. Umire u zatočeništvu na glasu svetosti, 10. veljače 1960. Pokopan u zagrebačkoj katedrali.

Od 30. listopada 1955. do 1. lipnja 1956. Čule provodi u zatočeništvu u franjevačkom samostanu u Tolisi. Može misiti, propovijedati i neke župe posjetiti. Iz Tolise piše poslanicu na župe u Hercegovini. Pozvan u Brčko gdje mu se zabranjuje pisanje ovakvih okružnica. Od 1. lipnja 1956. dopušta mu se liječenje u Zagrebu, Selcu i Opatiji, pod nadzorom UDBE. U kolovozu 1956. odbija povratak u Tolisu. Nastanjuje se u Sarajevu. Početkom 1957. vraća se u Mostar, u listopadu 1957. nakon 9,5 godina ili 3.450 dana, preuzima službu do 1980. Umire 29. srpnja 1985. Pokopan u mostarskoj katedrali.

Duhovni profil

Za bl. Alojzija postojala su tri testa katoličkoga pravovjerja. To su: Euharistija, Marija i Petar. 

Geslo: „In te Domine, speravi“ znači nadu u Boga, i u zatvoru u Lepoglavi i u zatočeništvu u Krašiću, i uopće u životu. 

Osobit štovatelj presvete Bogorodice, o kojoj je često propovijedao; misli su izvirale iz njegove vjere i velike ljubavi prema Gospi koja nam je darovana s Križa: "Evo ti majke! (Iv 19,26). Ona je neodjeljiva od Isusa i njegova djela, aktivno prisutna u povijesti Crkve, utočište nevinih i dobrih, radosnih i tužnih, zdravih i bolesnih, ali i zalutalih, grješnih sinova i kćeri ljudskih. Svakoga koji je moli za pomoć vodi k Isusu Spasitelju. 

Bilo mu je osobito stalo da Crkva u Hrvata ostane nepokolebljivo povezana s Petrovim nasljednicima i vjerna njihovu učiteljstvu.

Bio je posebno osjetljiv na siromahe. Još kao koadjutor pokrenuo je i razvio karitativnu djelatnost - Zagrebački Caritas.

Za Čulu je temelj i izvor duhovnosti  Trojedini Bog. Presveta je Euharistija “izdašna hrana - kruh i hrana junaka“. Često je preko dana išao na poklon Svetootajstvu. Geslo: „Dođi kraljevstvo tvoje“.

U središtu duhovnosti i propovijedanja jest Isus, povijesni i uskrsli. Posebna mu je pobožnost prema Isusovoj kalvarijskoj žrtvi i probodenu božanskom Srcu, izvorištu ljubavi za čovječanstvo.

Uz Isusa Gospa je na prvom mjestu, nju  štuje kao „dobru Majku“ i „Gospu žalosnu“ koja ublažava patnje svojih pobožnika.

Sv. Josip bio je biskupov miljenik, zaštitnik biskupije i „čudotvorac“ u gradnji katedrale.

S odanošću govori o Petrovoj - Papinoj službi. U tom duhu poziva na poslušnost Papi „jer on ne govori u svoje ime nego u Kristovo ime. Poruka, koju nam on upućuje, nije njegova, nego Kristova“. God. 1942. odustaje od svečana ručka na ređenju, a 100.000 kuna daruje prognanicima iz istočne Hercegovine.

Crkvena priznanja zbog podnesene žrtve

Pio XII., 12. siječnja 1953. imenuje Stepinca kardinalom. Ne ulazi u posjed naslovne crkve niti sudjeluje u izboru Pape, 1958.

Papa Ivan Pavao II., 3. kolovoza 1998. proglašava ga blaženikom i mučenikom.

Papa Benedikt XVI., 2010., drži da bl. Alojzije ulazi među šesnaestoricu najboljih ostvaritelja Evanđelja u dvotisućljetnoj povijesti Crkve.

Na Drugom vatikanskom koncilu papa Pavao VI. i koncilski oci biskupa Čulu primaju i pozdravljaju kao iznimno hrabra svjedoka kršćanske vjere.

Papa Ivan Pavao II., 7. lipnja 1980., časti ga - honoris causa - naslovom giufitanskoga nadbiskupa prigodom njegova umirovljenja, 14. rujna 1980.

POVEZANI ČLANCI

08. kol 2018
KIUM
02. kol 2018
Biskupski ordinarijat Mostar

NAJČITANIJE

08. kol 2018
KIUM
02. kol 2018
Biskupski ordinarijat Mostar