Vijesti
10. October 2019.
Foto:
pogled.ba

Na poziv povjerenika za akademsku mladež, don Mladena Šutala, župnika Sv. Ivana, apostola i evanđelista, mjesni biskup Ratko u mostarskoj je katedrali slavio sv. Misu Duhu Svetomu za sretan početak sveučilištaaca u školskoj godini 2019.-2020. U koncelebraciji bio je don Mladen i don Marko Šutalo, predstojnik Teološko-katehetskog instituta u Mostaru. Za orguljama bila je mr. Katja Krolo – Šarac, koja je, nakon don Markova pozdrava sveučilišnoj zajednici, profesorima i studentima, intonirala himan Duhu Svetomu. Prije završna blagoslova don Mladen je zahvalio predvoditelju i svima koji su sudjelovali u ovom svetom obredu. 

Prenosimo biskupovu propovijed     

DVA ZNANSTVENIKA O POČETKU SVIJETA

i to dva fizičara s visokim gradusima i poznatom znanstvenom reputacijom. Jedan je Dubrovčanin, rođen 1968., studirao u Švicarskoj, deklarirani vjernik, član Opus Dei, sa zavjetom neženidbe. Drugi je Splićanin, rođen 1969., studirao u Francuskoj, deklarirani nevjernik, otac troje djece.

Poslušajmo što kaže jedan, a što drugi fizičar o postanku svijeta:

Znanstvenik - vjernik: „Evolucija objašnjava biološki razvoj života, ne njegov nastanak. Pogledajmo što tvrdi znanost, a što vjera. Vjera tvrdi, a ja kao vjernik prihvaćam to kao činjenicu, da je svijet stvoren od Boga, da je produkt Božjega stvaranja. Pritom moramo razumjeti što znači stvaranje – ono znači nastanak iz „ništa“. To „ništa“, u njemu nema nikakvih fizikalnih zakona, nikakvih teorija koje bi ga mogle objasniti ili razumjeti. Za mene, djelo stvaranja objašnjava kako uopće nastaju fizikalni zakoni, kako dolazi do njih, kako se „ništa“ pretvara u „nešto“ za koje vrijede fizikalni zakoni, i to je, za mene, pitanje koje nadilazi mogućnosti prirodnih znanosti i one nikada ne će naći odgovor na njega“.[1]

Znanstvenik - nevjernik: „Moderna znanost ne zna kako je nastao svemir, nego pretpostavlja da je nastao, slučajno, i da za stvaranje svemira nije trebalo ništa drugo, ništa specijalno. Slučajno je nastao i život, a slučajno smo nastali i mi. Na predavanjima starijoj djeci i javnosti objašnjavam da se sastojimo od sedam milijardi milijardi milijardi atoma. Nastali smo tako da je naša mama, dok je bila trudna – jela, i udisala zrak, i ti su se atomi iz zraka i hrane, u devet mjeseci spojili u nas. A spojili su se tako što je evolucija kroz četiri milijarde godina optimizirala molekularne strojeve da nas sastave iz atoma u utrobama mama. Da se samo nekoliko od svih tih atoma složilo drugačije, ne bi[smo] nastali mi nego netko drugi. I vjerojatnost da smo nastali baš mi, tako je apsolutno mala i nikakva da moramo biti najsretniji samo što postojimo“.[2]

Oba fizičara znanstvenika govore o početku ovoga svijeta i života. Što je na početku? Kako je svijet nastao? Ako nije bilo „ništa“, kako je nastalo „nešto“? Došla su obojica pred dilemu, je li u početku bilo: Svjetlo ili Mrak? Razum ili Nerazum? Smisao ili Besmisao? Mudrost ili Ništa? Bog ili Slučaj?

Fizičar - vjernik razmišlja: Na početku je Svjetlo, Razum, Osobni Bog. Mudri Projektant. Planer i Izvođač, Providnost koja uključuje početak, sredinu i svršetak. Svijet nastaje stvaranjem iz „ništa“. Kako? Božjom riječju. Fiat-om. Vjera nam naša kaže: stvaranje znači da Božjim interventom iz „ništa“ nastaje nešto, čemu se daju fizikalni zakoni. Taj inteligentni Bog, koji se ne može protumačiti fizikalnim zakonima niti ikakvim fizikalnim teorijama, stvara nešto što se ravna fizikalnim i drugim zakonima. Vjernik ističe da to govori iz vjere, a vjeru je, očito, primio preko roditelja, Crkve, Svetoga Pisma. Stari Zavjet, Knjiga Postanka, kaže: U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna. I kroz šest „dana“ ili „epoha“ Bog stvara razne stvorove, materiju i živa bića, sve u pokretu, evoluciji i dinamizmu s fizikalnim zakonima, još i kemijskim i biološkim. Novi Zavjet u Ivanovu Evanđelju počinje ovako: U početku bijaše Riječ – Logos, i Riječ Logos bijaše u Boga, i Riječ Logos bijaše Bog. Logos je Mudrost, Razum, Riječ, Govor. Taj se Logos utjelovio, uzeo tijelo iz Djevice Marije snagom Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca. Iz svrhovitosti prirode i svega kozmosa, iz savršenstva živih bića, osobito iz razumna i slobodna čovjeka zaključujemo na opstojnost Nužnoga, Savršenoga i Apsolutnoga Inteligentnoga Bića, na Boga, Oca i Stvoritelja.

Fizičar - nevjernik ili agnostik razmišlja: Na početku je Nitko i Ništa. Nerazum i Mrak, Sljepilo i Slučaj. Tu znanost ne zna i ne može ništa. Ona se može predati samo tumačenju o slučajnosti slijepa Slučaja.

SLUČAJ. To je događaj nastao bez djelovanja subjekta, nepredviđen, nenamjeran, iznenadan. Slijepi nas je Slučaj kroz „4 milijarde godina“ slijepio u „7 milijardi milijardi milijardi atoma“ optimizirajući „molekularne strojeve“ da nas sastave u atome u utrobama naših majki, i to ovakve kakvi jesmo: s dvjema rukama, s dvjema nogama, s očima i ušima, i to sve čovječanstvo u dva roda - muški i ženski. Po tom Slučaju nastali su svi fizikalni zakoni, i kemijski, i biološki, koji ni izdaleka nisu istraženi, otkriveni; ne smišljeni, nego nisu pronađeni, unatoč milijunima genijalnih fizičara, kemičara i biologa i unatoč milijardama dolara utrošenih u ta istraživanja. Po tom Slučaju nitko nas nije htio. Nitko nas nije stvorio. Nitko s nama nema nikakva posla ni veze ni plana. Kao da hoće reći: Što smo savršeniji u tjelesnoj građi i kompliciraniji u duhovnom ustroju, to smo slučajniji! Nikamo nas ovo ne vodi, nego kako se Slučaju slučajno svidi, sluči i omakne, tako živimo, mičemo se i jesmo. Kao što nas je Slučaj stvorio u milijuntnom djeliću sekunde, tako bi nas taj Slučaj, samo da mu se zavrne, kao što mu se zavrnulo na početku, kroz 4 milijarde godina evolucije u jednom trenu učinio da nestanemo. I nikada nismo sigurni da ne ćemo nestati u hipu. Nevjernik taj uzrok stvaranja naziva pukim Slučajem. I nevjernik se mora pridržavati što većega Ništa da opravda svoju teoriju slučajnosti, tj. nevjeru. Moramo biti „najsretniji“, veli nevjernik, što smo slučajno slučeni i postojimo. I samo slučajnu Slučaju imamo zahvaliti na slučajnoj opstojnosti. Nismo nikomu odgovorni osim besmislenu Slučaju koji je u jednom hipu sve smisleno, svrhovito i savršeno sastavio, a sam je i dalje ostao Besmisao i Slučaj.

Ta njegova nelogična logika ravna je pukom slučaju kao da tisuće vozača sjednu u svoje automobile i svezanih očiju povezu iz Splita svatko na svoj cilj. I nakon određena broja sati svatko stigne u četvrtoj brzini bez očiju i bez pameti pravovremeno i točno na svoje odredište: u Zagreb, u Dubrovnik, u Mostar, Osijek, Varaždin, u Rijeku, u Pariz, i da nitko nikoga ni ne okrzne.

- Svrhovitost. Oba se fizičara slažu u savršenstvu fizikalnih i drugih zakona, u njihovoj racionalnosti, smislenosti i svrhovitosti. Tu savršenost i svršnost može samo naša ljudska znanost istraživati i divit joj se.

- Higgsov bozon. Oba su fizičara angažirana na modernom otkriću „Higgsova bozona“, tzv. „Božje čestice“, koja je naslućena 1964., a iskustveno potvrđena 2012., nakon skoro 50 godina, a Nobelovu nagradu za otkriće te čestice primili su 2013. godine Britanac Peter Higgs (1929.) i Belgijanac François Englert (1932.). Bozon dolazi od prezimena indijskoga fizičara Bosea (1894.-1974.). Prema Higgsovoj teoriji postoji polje, nazvano upravo „Higgsovo polje“, kroz koje prolazi temeljna čestica bez mase, manja od atoma, koja u tom polju poprima masu, iza koje ostaje trag, taj trag jest taj bozon, koji se raspao prije nego si ga i primijetio. Čemu služi? Kao što znamo iz prošlosti, sva takva atomska i subatomska otkrića mogu poslužiti i proizvodnji novih smrtonosnih oružja usmjerenih ne samo protiv jednoga čovjeka, nego i protiv čitava čovječanstva. Hoće li biti takav slučaj i s ovim bozonom?    

DUŠA – dvije moći. Naša je teorija - vjera u Boga, Svemogućega, Sveznajućega, Mudroga i puna Ljubavi. Bog jest stvorio čovjeka, ali ga nije stvorio savršena. Zapravo stvorio ga je savršena u fizičkom smislu, od tabana do tjemena, podložna razvoju do 24. godine i ograničena vremenom i prostorom, ali nesavršena u duševnom smislu. Mi ljudi imamo dvije duševne sposobnosti, moći: razum i slobodnu volju – to je duša! I više strasti u tijelu – to su požude.

- Razum. To je duševna spoznajna moć. Svatko od nas počinje razumski djelovati od nule. Pa se tijekom godina vježbamo u

(1) sposobnosti shvaćanja svijeta izvan sebe, hvatamo stvari s pomoću fizičkih očiju, ušiju, ruku; pokazujemo sposobnost razumijevanja onoga što smo čuli, vidjeli, dohvatili. Sve se u nama registrira u datoteci, po

(2) sposobnosti pamćenja, ali se ne možemo svime služiti kako hoćemo i kada nam zatreba. A zatim pokazujemo i

(3) sposobnost zaključivanja, razmišljanja, prosuđivanja, odlučivanja, ugovaranja. Tri dakle velike razumske operacije, koje su nam dane u dozama.

- Slobodna volja. To je duševna moć ili čin kojim nešto, neovisno o nužnosti, prihvaćamo ili odbijamo. Nije ta volja apsolutno nego relativno slobodna, uvjetovana mnoštvom čimbenika: od tjelesna gradiva do duševna tvoriva, od unutarnjeg iskustva do vanjskoga društva. Rimski pjesnik iz Isusova vremena  svjedoči slobodan izbor volje ali ukrivo: „Vidim dobro i odobravam, a slijedim zlo“.[3] Ili ona Pavlova: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim“ (Rim 7,15). Ta se slobodna volja vidljivo očituje u pristupu ove dvojice fizičara, vjernika i nevjernika:

- Vjernik kaže: ja hoću, želim, ja imam slobodnu volju da kao vjernik tumačim početak fizičkoga svijeta. On se slobodnom voljom, potpomognutom razumom odlučuje za Boga, za Svjetlo, za početak i razvoj svijeta po Logosu.

- Nevjernik se u slobodnoj volji opredjeljuje za Slučaj koji je proizveo sve ovo savršenstvo, i uzdigao ga na rang bezimena božanstva.

Tom slobodnom voljom ili moću mi proizvedemo na stotine dnevnih čina od kojih su neki ispravni, zdravi, razumni, spasonosni, a stotine je čina neispravnih, nerazumnih, koji vode u propast. Tu je Božji Govor i naš Odgovor, odgovornost. Mi smo stvoreni kao odgovorna bića.

TIJELO - strasti. U ovo razumsko svojevoljno slobodno odlučivanje ulaze i strasti, požude, pohote, pomame, porivi, pohlepe smještene u našem tijelu. Tako je čovjekovo djelovanje sastavljeno od duševnih sposobnosti razuma i slobodne volje i od tjelesnih pokretačkih strasti koje se mogu izobličiti u: škrtost, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost itd.

VJERA. Ja se ne mogu vinuti do Boga, osim po vjeri. I Bog mi ne da drugoga pristupa k sebi, osim po mojoj vjeri. A ta vjera ima samo tri postulata, objekta: prvo, da vjerujem da Bog postoji, drugo, da Bog svime upravlja i treće, da će me taj Bog jednom suditi. Evo Biblije: „A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu, jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže“ (Heb 11,6).

- Opstojnost. Bog postoji apsolutno, bezuvjetno, a ja postojim uvjetno, privremeno, prolazno. I zato ja kao „slučajan“, prolazan ne mogu razumjeti kako postoji Apsolutni, Neprolazni. Zato se predajem u vjeri i vjerom prihvaćam Božju egzistenciju.

- Sudioništvo. Bog nas nije samo stvorio nego nama ravna i proviđa na ovome svijetu Mi smo pozvani da svim svojim moćima i sposobnostima pridonosimo svomu uzrastu, usponu, spasenju. A nema uspjeha bez Božje pomoći. A nema  pomoći i bez naše molitve. Mi smo suradnici Božji. Suradnici u djelatnoj vjeri!

- Sud. Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim (2 Kor 5,10). Da svatko primi što je zaslužio s pomoću ovoga jadnoga, strastvenoga fizičkoga tijela i s pomoću ovoga lutalačkog razuma i skitalačke slobodne volje. O ovom prolaznom životu ovisit će i sva naša vječnost. Vjeruješ li ti ovo, studente? Baš ozbiljno?

--------------------------

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić