Komentar
02. December 2017.
Foto:
Dnevnik.ba

Prenosimo osvrt biskupa Ratka Perića na knjigu generala Slobodana Praljka. „Kako je srušen Stari most – Činjenice“, izgovoren na prezentaciji u Mostaru, 14. lipnja 2006. i objavljen u Crkvi na kamenu, br. 8-9/2006., str. 30-32.

Dreyfusova afera. Ravno prije sto godina, 1906., razjašnjena je tajna tzv. Dreyfusove afere, koja je trajala 12 godina. Naime, 1894. godine francuski časnik Alfred Dreyfus (1859.-1935.), židovskoga podrijetla iz Alzasa (koji je 1871. potpao pod Njemačku), bio je osuđen na doživotnu robiju i poslan na Vražji otok, Francuska Gvineja. A do osude je došlo tako što je ljeti 1894. dopalo jedno anonimno pismo u ruke njemačkoga vojnog atašea, pukovnika Schwarzkoppena, koji ga je pročitao, rasparao i bacio u koš. Ali pismo, isparano u 50 komadića, iz korpe za smeće dospjelo je na stol francuskoga Ratnog ministarstva gdje je radio upravo časnik Dreyfus. Proučavajući bezimeno pismo podigne se sumnja da se radi o rukopisu kapetana Dreyfusa, dakle o optužbi da on odaje vojne tajne Nijemcima. Dokazi su više nego smiješni: Dreyfus govori više jezika, vrlo je radoznao, raspituje se za dossiere nekih osoba itd. Dakle on je taj špijun, inače jedini Židov u glavnom stožeru. Tako se 15. listopada podigne tužba zbog veleizdaje, a već 22. prosinca 1894., unatoč njegovoj izjavi o evidentnoj nedužnosti, Vojni mu sud odreže doživotnu. Godine 1896. potpukovnik Picquart pronađe dokaze da je Dreyfus nevino osuđen, ali mu zaprijetiše ne samo jezik za zube nego ga najprije zatočiše zatim poslaše u Tunis, a krivac Esterhazy odjedri u Englesku.

Međutim, slučaj se pretvori u javni škandal, tako da se Francuska razdijeli u dva tabora, s primjesama antisemitizma. Na jednoj strani liberali i radikali, a na drugoj reakcija konzervativnih i vojnih krugova. I crkveni su se ljudi upleli. Stanje je uzavrelo do građanskoga rata. E. Zola, revolucionarni pisac i bezbožac, 1898. objavi otvoreno pismo predsjedniku Republike, svoj glasoviti J'accuse - Optužujem, i to ovako: „Dreyfus zna više jezika, zločin; nema kod sebe nikakvih kompromitirajućih papira, zločin; katkad pođe u svoj rodni kraj, zločin; marljiv i radoznao, zločin; ne uznemiruje se, zločin; uznemiruje se, zločin“.[1] Iste je godine procesuiran i osuđen i sam Zola na godinu dana, ali i on, umjesto u zatvor, hrabro otplovi u Englesku. Kada se otkrilo da je ono anonimno pismo krivotvorio potpukovnik H. Henry, koji se u zatvoru ubio, Dreyfusova je rana ponovno prokrvarila. Međutim, 1899. godine Dreyfus je na Vojnom sudu opet nađen krivim te ovaj put, zbog „olakotnih okolnosti“, osuđen samo 10 godina zatvora. Nakon nekoliko dana predsjednik ga je Francuske pomilovao. I Zola se vratio iz Engleske i do tri godine umro, ugušen plinom. Istina se nezaustavljivo probija tako da je 1906. ponovo potegnut slučaj na sud i Dreyfus bi posve oslobođen optužbe, rehabilitiran a ne amnestiran, te vraćen u vojsku s činom bojnika. Dvije godine poslije, 1908. kada su prenosili Zolino tijelo u pariški Pantheon, jedan je novinar, nezadovoljan rezultatom svoga ubojita pera, iz puške ranio Dreyfusa, koji je godine 1918. postao pukovnik i odlikovan ordenom Legije časti. Umro je 1935. Istina se zarekla da će otkriti ne samo banalno anonimno pismo, pa makar ga otkrivala 12 godina, nego će se u tom povodu čuti i čitati namisli mnogih ljudskih srdaca.

Optužba i obrana. Vratimo se domaćoj aferi. Od rušenja Staroga mosta 9. studenoga 1993. do njegove obnove i puštanja u promet 22. srpnja 2004. proteklo je 11 godina, a njegova ne anonimna nego medijska senzacija i gradacija teče nezaustavljivo: most je srušio Praljak, znači „vojska generala Praljka“ (str. 5), tj. HVO, odnosno Herceg-Bosna, dakle hrvatski narod! Prihvaćena medijska vijest; to prihvaćenija što novinskija, po onoj „ja čitao u novinama, živa istina!“, bez korjenite provjere činjenica, bez studiozna ispitivanja spleta događaja i drugih spletaka, bez sudskoga istraživanja svjedoka. Dakle bez dostatne razborite odgovornosti, bez potrebne ljudske ozbiljnosti, bez dužna poštovanja sve istine. Jest to doduše apsurdno, ali što možeš protiv svjetskoga fenomena apsurda s pomoću nekoliko eksplozivnih fotografija i mirnih analiza koje u očima jednih znače jedno, a u očima drugih sasvim drugo.

Pred nama je jedan esej - pokušaj, studija, monografija s naslovom „Kako je srušen Stari most - Činjenice“. Stranicâ jedno 68, fotografijâ jedno 60, fotokopijâ jedno 35, pitanjâ jedno 31 i potpitanjâ jedno 26. Auktor Slobodan Praljak, urednik Josip Jurčević, Zagreb, 2006. Hrvatski i engleski tekst ekspertize trojice profesora: Muhameda Sućeske, Slobodana Jankovića i Ace Šikanića (str. 51-68). Svrha monografije: „Nova, neovisna i uvjerljiva provjera“ (str. 5) svega što se dogodilo u vezi sa zaštitom, rušenjem i snimanjem Staroga mosta. Da se istina manifestira u svoj svojoj jasnoći i u provjeri i u pobjedi.

Svojstva laži i vlastitosti istine. Istina se nigdje tako ne vidi kao na mračnoj pozadini laži. Laž je tama, mrklina, noć. A istina je žmigavac, plam, sjaj. Isus u Ivanovu Evanđelju reče da su „ljudi više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla“ (Iv 3,19). Stoga oni će „od istine uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2 Tim 4,4). A laž napreduje i zato što ponekad u njoj ima i zrnce istine. Lašci pod 1% istine prodaju 99% laži. Možda je spomenuta vijest o rušenju i rušiteljima mosta trebala ne samo domaćem tisku nego i svjetskom međunarodnom mnijenju da se potvrdi kako taj genocidni i kulturocidni narod ne zavrjeđuje ništa osim prijezira; kakvu državu, kakvu li slobodu? Stoga oboji ga unpa-zonama! Pritisni embargom oružja! Proglasi ga vandalskim uništavateljem kulture! Optuži ga s udružena zločinačkog pothvata! Briši ga sa zemljovida ovih prostora! Sada bi ta fantaziozna orkestriranja trebalo uzdići do neprizivljiva stupnja Haaškoga sudovanja: da se i tu dokaže ne samo kulturocid jednoga generala, nego generalno svega udružena vodstva i naroda. A prava istina nema primjesa laži. Ona je sva istina, bez kapi laži, bez truni neistine. Most se ovdje ukazuje kao moć istine i nemoć obmane. Kao ono anonimno pismo kojemu valja otkriti krivotvorine i krivotvoritelje.

Stara je istina da u ratu najprije mora poginuti istina, pa onda se gine bez reda, od vojnika do vrhovnika. Laž se svečano obuče i ustoliči na prijestolje, a istina se bičuje i na raspelo prikuje. Ali ne možeš ti tu istinu tako lako prognati, objesiti, ubiti. Ona je kao besmrtni feniks. Ima najmanju specifičnu težinu. I kakav joj god kamen smutnje svežeš oko vrata i potopiš je u morske dubine, ona s mlinskim kamenom izviri glavom, nakon 11 godina, nakon 12 godina. Ispliva. Možeš ti tu istinu osuditi na doživotnu robiju, poslati je na Vražji otok, svjedoke raspršiti po Tunisu i Engleskoj, ali ona ne će mirovati niti izolirana ostati. Prvo, jer joj nije mjesto na Vražjem otoku, i, drugo, jer joj je jedino mjesto u raju, i zemaljskom i nebeskom. Gdje je istina, tu je raj.

Istina je jedina kadra pozvati i svoje tužitelje za svjedoke, razotkriti čak i one zaštićene, kamuflirane. I svjedoci tužiteljevi prijeđu na stranu istine! Spremna je pozvati i svoje mrzitelje i oce laži da joj budu svjedoci. Istina će trijumfirati iz usta tužitelja, iz njihovih snimaka, iz članaka i fotoaparata, iz bilježaka i dnevnika. Uostalom, istina je jedina moćna pozvati i Haag na sud i presuditi mu.

Istina je ono što se inače nalazi u stvari pa se to isto istovjetno nalazi i u ljudskoj glavi. A ne obratno. Bog je istina. Zato se i pozivamo na Boga, na njegovo Evanđelje ili Križ, kada svečano govorimo istinu. Isus je za sebe rekao da je on Istina i poručio Pilatu tko je od Istine sluša glas njegov (Iv 18,37). Pilat je odmahnuo rukom: Eto ti tvoje istine! Ali kada ti tu istinu i fizički razapneš i na križu kopljem probodeš i u hladan je grob položiš, ona će čudesno ustati iz groba! Treći dan, dvanaeste godine, nije bitno, ali ne će trunuti u zemlji. Pred istinom svi kleče: i lijevi i desni; i muslimani i katolici i pravoslavni; i jutarnji i dnevni i večernji. Pred istinom kleči i Haag. Nije li za to dokaz i ova mnogobrojna povorka haaških sudaca i tužitelja po Mostaru, da im se ne dogodi kao do sada u više slučajeva da laž proglase istinom, a istinu zaštićuju od javnosti. Jer u konačnici istina je ipak - Istina!

Zaštita i eksplozija. U prezentaciji mostova od Drežnice do Čapljine, navedeno je 17 mostova s nazivima i najnužnijim informacijama. U vrijeme rata svi su srušeni. Ali je samo jedan zapeo za oči. Uza Stari most stoji: „srušen u ratu, gađan tenkom s položaja koji je kontrolirao HVO, srušen eksplozivom s lijeve obale Neretve, koju je kontrolirala A BiH“ (str. 8). U vrijeme rušenja, pješački Stari most bio je jedina komunikacija između dviju obala. I za vojsku, dakle vojni objekt.

Čitamo: “kao da je više snimatelja unaprijed znalo da će most biti srušen“ (str. 11). Stoga je valjda i bilo gotovo više snimatelja nego rušitelja mosta. Nakon 12. i 13. pitanja slijedi 11 potpitanja: osobito o izvedenoj zaštiti mosta. Ovdje bi trebalo iz knjige, i inače, dati odgovor na dva temeljna pitanja: prvo, u kojoj je mjeri ugrađeni eksploziv prouzročio rušenje Staroga mosta? I, drugo: koliko je general Praljak odgovoran za zaštitu ili za rušenje mosta? Što se zaštite tiče, stanje je ovako prikazano:

Prvo, između 57 pitanja i potpitanja koja su otvoreno postavljena (str. 14-15), treba na njih otvoreno i odgovoriti. Kada je u lipnju 1992. Mostar oslobođen, prepisujem pitanje: „Je li Slobodan Praljak odmah nakon uspostavljanja mostobrana oko Starog mosta zapovjedio zaštitu mosta? Koliko ljudi je radilo na zaštiti Starog mosta?“ Zatim slijedi 11 preciznih i specifičnih pitanja. A ono 28. pitanje vrlo izazovno: Zašto je prekinuta istraga koja je trebala utvrditi sve činjenice? Ako pravni sustav nije bio to u stanju privesti kraju tada, zašto istraga nije nastavljena kada su došli pravnici iz međunarodne zajednice?

Drugo, direktor Javnoga poduzeća za obnovu i izgradnju Mostara, B. Puljić, donosi rješenje 24. rujna 1992. da se formira Komisija, kojoj je jedan od zadataka da izradi analizu stanja i zaštite Staroga mosta od udara granata, i da predvidi sve zahvate koje je potrebno izvršiti na mostu radi sprječavanja utjecaja atmosferilija (str. 20).

Treće, Ministarstvo za školstvo, znanost i kulturu Herceg-Bosne još 8. srpnja 1993., 4 mjeseca prije rušenja, upućuje apel UNESCO-u za hitnu pomoć u spašavanju Staroga mosta (str. 16 i 28-29).

Godine 1997. general Praljak traži susret s Tuđmanom. Predsjednik odbija. Nato general šalje predsjedniku pismo: „U dva ste navrata u razgovoru o Bosni i Hercegovini izrekli tvrdnju da sam srušio Stari Most u Mostaru. Nisam srušio Stari Most u Mostaru niti s rušenjem imam ikakve veze. Zamolio sam trominutni prijem kako bih Vam mogao reći točnu informaciju i time smanjiti mogućnost da budete 'supotpisnik' moguće tužbe haškog suda za to djelo, protiv mene. Odbili ste me primiti pa Vam pišem.“ Možda je providnosno da ga je predsjednik odbio i da je general ovo napisao! Nakon ovakva pisma nije ga mogao ne primiti! I nastavlja s deset pitanja na koja trebaju odgovoriti oni koji bi morali znati ili uputiti na one koji to znaju (str. 47), ako se želi o mostu istina doznati, a ne fabricirati laži i propagirati ih.

A što se rušenja mosta tiče s pomoću eksploziva, čitamo ove naznake:

Prvi se put eksploziv spominje da je „još prije početka rata u BiH 1991/92. Stari most [je] bio napunjen eksplozivom i pripremljen za rušenje“ (str. 10).

Drugi se put eksploziv spominje u Planu MUP-a BiH o fizičkom osiguranju objekata i prostora Staroga mosta, od 3. siječnja 1993. u potpisu zapovjednika Senada Ibrulja. O mostu kaže: „Imajući u vidu činjenicu da je sam objekat u ruševnom stanju, da [je] pretrpio granatiranje, cijenimo da [je] i mala količina eksploziva dovoljna da se 'dovrši posao'“ (str. 22). Ta je „mala količina eksploziva“ naznačena i napisana 11 mjeseci prije rušenja mosta.

Treći put: Predstojnik ureda predsjednika Herceg-Bosne šalje pismo Generalnom tajniku UN-a, 19. studenoga, obavješćujući ga da je hrvatska strana tražila od UNESCO-a “hitnu pomoć za zaštitu tog spomenika jer su muslimanske snage na istočnoj obali Mostara koristile taj most u vojne svrhe, a pod most su postavile eksploziv“ (str. 28).

Četvrti put, 30. siječnja 1995. eksploziv spominje tročlano povjerenstvo za vještačenje i u Zagrebu i u Mostaru: „Jesu li Stari most u Mostaru srušile topovske ili druge granate ispaljene s desne obale Neretve kobnog dana (9. studenog 1993. godine) i ranije, ili je uzrok rušenja mosta nešto drugo (primjerice, prethodno postavljeni i aktivirani eksploziv i sl.)?“ (str. 42).

Peti put, motreći tele-snimke, dr. B. Goluža u svom je članku 2003. godine pobudio ozbiljnu sumnju upućujući na mogućnost da je most srušen eksplozivom (str. 16-17).

Zaključak. Ova je knjiga dobrodošla zato što iznosi podatke do kojih se do sada moglo doći. Sigurno nije još otkrivena sva istina. Bit će još riječi, i rečenica. I ekspertiza i anti-ekspertiza. I neka ih bude! Ali je ovim dobrano uzdrmana dosadašnja obmana kojom se zabluđuje svijet i postavljen je indikator u traženju pune istine.

Kada je prošlih dana bila ekipa iz Haaga u Mostaru, rečeno joj je da se na istočnoj strani može pješke kretati i razgledati, a na desnoj obali neka ne izlazi iz auta zbog nesigurnosti, kriminala, razbojništva. Deset godina nakon mirovnoga Daytona! Jedva su tu delegaciju razuvjerile neke osobe da nema nikakva problema i da će one ići prve. Ali kako ćeš ljude iz svijeta razuvjeriti kada domaća državna policija dočarava grad kao kuću razbojničku priređujući spektakularne inscenacije prepada i hvatanja jednoga bivšeg policajca pred očima njegove troje djece nasred ceste usred bijela dana? A on spreman u svaka doba dana i noći doći na preslušanje i suđenje? Kako ćeš razuvjeriti haašku delegaciju da slobodno hoda po zapadnom Mostaru, kada policija BiH, koja bi trebala unositi sigurnost i mir, demonstrira začudnu silu i izaziva svojim kapuljačama dajući svima dojam da je ovo leglo zločina, na koje treba odgovoriti samo takvim nehumanim prepadom? […].

 


[1] E. Zola, L'Aurore, 13.I.1898., str. 1: Dreyfus sait plusieurs langues, crime; on n'a trouve chez lui aucun papier compromettant, crime; il va parfois dans son pays d'origine, crime; il est laborieux, il a le souci de tout savoir, crime; il ne se trouble pas, crime; il se trouble, crime.

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić