Vijesti
29. June 2020.
Foto:
Kium

U mostarskoj katedrali na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2020., uz obdržavanje mjera koje vrijede u vrijeme krize korone virusa, dvojicu đakona Mostarsko-duvanjske biskupije Antu Jukića i Matu Pehara te Antonija Krešića iz Trebinjske dijeceze zaredio je za svećenike mjesni biskup Ratko Perić. U sv. Misi sudjelovalo je više svećenika, kao i župnici župa iz kojih potječu i u kojima su proveli pastoralnu godinu novoređenici: fra Mladen iz Posušja, don Luka iz katedrale u Mostaru, don Nikola s Bune, don Antun s Hrasna i don Dragan iz Čapljine. Franjevački su đakoni asistirali, bogoslovi čitali i ministrirali, pjevao katedralni zbor, don Ivan predvodio Litanije Svih Svetih. U Ređenju nazočni svećenici nisu polagali ruke nad ređenicima, što i nije obvezno.

Nakon završna blagoslova svećenici koncelebranti kao i novoređenici sa svojim obiteljima i rodbinom, đakoni, sestre i bogoslovi ugošćeni su u dvorani katedralne župe. 

Biskupova propovijed

POZVANI NA MUČENIŠTVO

Neronovo carsko mahnitanje. Lucije Domicije Neron (37.-68.), rimski car od svoje 17. godine: Neron Klaudije Cezar Druz August. Kada mu se majka Agripina mlađa udala za cara Klaudija, privoljela je novoga muža da posini njezina Nerona uza svoga sina Britanika. Nova je mlada cara Klaudija dala otrovati, a na njegovo prijestolje osovila svoga malodobna sina (54.). Zato je ona upravljala Carstvom sa svojim savjetnicima Senekom i Burom. Od krvoločne majke najviše je gena krvoločnosti naslijedio krvoločni Neron. Uvod je bio kada je Britanika otrovao (55.), a onda mu se pred očima odvijao samo uspon u zločinima:  

- Neron je ubio rođenu majku Agripinu (59.),

- ubio je svoga savjetnika Bura,

- ubio je svoju ženu Oktaviju (62.) i

- oženio se priležnicom Popejom Sabinom, koju je natjerao da se sama ubije.

Kada je dokusurio majku i dvije žene, gle što je onda uradio: uzeo je jednoga dječaka po imenu Sporusa. Onesposobio ga i proglasio ga svojom ženom. Obavljeno je svečano vjenčanje na Forum-u Romanum-u. I u procesiji, u svatovima, otišao u carske palače i s njim protuprirodno živio. Organizirao je čak s njime „bračno“ putovanje po Grčkoj, 67.-68. Ali domalo perverzni car promijenio je ulogu. Uzeo je jednoga čovjeka po imenu Pitagoru, pa je njega proglasio svojim „mužem“, a sebe njegovom „ženom“. Ima li tu i zrna ljudske pameti? A car! Eto u kakvu se vremenu Druga Božanska Osoba utjelovila i u kakav je opak svijet Isus poslao svoje apostole da propovijedaju Kraljevstvo Božje.

- Vrhunac zločina u Neronovu bestiariju bio je trenutak kada je 18. srpnja 64. izbio golem požar u Rimu: od 14 okruga, 10 ih je pretvoreno u buktinju i dvije trećine Rima, počevši od Circus-a maximus-a, izgorjelo je u vatrenoj stihiji koja je, uz kratak prekid, trajala devet dana. Narod je optužio cara da je potpalio požar, a car podvalio kršćanima da su oni zapalili Rim. I tako je otpočeo neviđen teror, prvi progon protiv kršćana.

- Njegov prvi savjetnik Seneka, uklonjen sa službe, i on je počinio samoubojstvo (65.) A onda počinje Neronovo kotrljanje s prijestolja:

Po povratku iz Grčke s igara, u kojima je i sam sudjelovao, Rimski ga je senat proglasio neprijateljem Rimskoga naroda i osudio na smrt. Prije izvršenja osude i on se samoubio, 9. lipnja 68. Kako je suludo živio, tako je mahnito i završio.

U krvavu progonu kršćana nastradala su i dvojica korifeja – prvaka, sv. Petar i sv. Pavao, neovisno jedan o drugome i mjestom i nadnevkom, a kršćanska ih tradicija i liturgija od samih početaka slavi istoga dana, 29. lipnja, istom svetkovinom kao Kristove mučenike i kao utemeljitelje kršćanskoga Rima (kao što su Rimljani do tada 820 godina štovali Romula i Rema kao utemeljitelje poganskoga Rima).  

Petrovo mučeništvo. Petar se uklonio iz Jeruzalema, 42. godine – otišao je u drugo mjesto. Možda nakratko u Antiohiju, pa u Rim, gdje je bio prvi Rimski biskup i prvi Papa (42.-67.).

Petar je još u Cezareji Filipovoj odvraćao Isusa od križa. A Krist ga je prekorio da su mu na pameti ljudske, a ne božanske misli. Petar se i na Posljednjoj večeri pokazao hrabrim i želio je znati tko je taj koji će Gospodina izdati, da ga apostoli dozovu pameti! On je čak u Getsemanskom vrtu potegao mač i odsjekao uho Malhi, sluzi velikoga svećenika. Isus ga je opomenuo da se ne služi mačem, jer tko se laća mača, i gine od mača! Evo, čovjek ima i svojih slabosti, ne samo u Kajfinu dvoru kada je tri puta zanijekao da uopće pozna Isusa, toga čovjeka, nego potkraj svoga života kako je htio umaknuti mučeničkom križu.

Legenda prenosi kako je u vrijeme progona kršćana Petar, apostolski prvak, pokušao bježati iz Rima. Kamo? Ni sam nije znao. Tradicija, koju je popularizirao glasoviti poljski književnik Henrik Sienkiewicz romanom Quo vadis? - u kojem veliča duhovnost i odricanje prvih kršćana, a osuđuje poganski Rim, i za koji je zaslužio Nobelovu nagradu iz književnosti 1905. - prenosi riječi koje je Petar uputio Isusu koji mu se ukazao u bijegu na Apijevoj cesti:

Quo vadis, Domine? - Gospodine, kamo ćeš?

Venio iterum crucifigi - Dolazim da opet budem razapet, kaže mu Isus.

Petar se osvijesti, postidi i smjelo, svjesno i namjerno pođe u mučeništvo. Petar se pokajnički vratio, pogotovo ako mu je još i pijevac, i samo jednom a ne tri puta, otpjevao svoju poznatu budnicu, bio je uhvaćen, i na vatikanskom brežuljku razapet. Prigodom razapinjanja imao je samo jednu želju: da mu glava bude okrenuta k zemlji, a noge k oblacima nebeskim. Nije dostojan biti ni razapet kao Gospodin (takva mu se slika nalazi u crkvici Domine, quo vadis na Apijevoj cesti, ni kilometar od Vrata sv. Sebastijana na izlazu iz Rima). Na mjestu njegove smrti u Vatikanu bio je jedan znak, spomenik, „trophaeum – grob“. Arheolozi su 1940., ispod bazilike sv. Petra pronašli starodrevnu ploču s natpisom Petros. Ostavimo Petra, idemo posjetiti Pavla.  

Pavlovo mučeništvo. Iako kod sv. Pavla imamo mnogo više povijesnih dokumenata, i tu povijest prelazi u legendu.

Povijest: susreo se najgori između rođenih od žene, i jedan od najboljih ljudi na svijetu. Neron i Pavao. Neron, monstrum nad monstrumima. A na drugoj strani Pavao: Širio Radosnu vijest. Pomagao svima. Liječio sve. Praštao svima. Učio druge svemu tomu. Pavao nikada nije napisao da je on „sužanj“ cara Nerona. On je bio „sužanj Isusa Krista“! Rimski povjesničar Tacit kazuje da je prastari bio običaj da se odsijecanje glave mačem događalo izvan zidina. Trajna je kršćanska predaja da je Pavao završio pod rimskim mačem u vrijeme progona kršćana pod carem Neronom, možda upravo na mjestu današnje veličanstvene Pavlove bazilike "izvan zidina".

Legenda pripovijeda kako je Pavao svezanih ruku i okrenut prema istoku izrekao svoju posljednju molitvu onim jezikom kojim je uskrsli Spasitelj nekada pozvao "izgubljena sina" roda Izraelova u svoju službu. Tu je pala Pavlova glava, tu su zanijemila usta, koja nisu izgovorila nijedne riječi a da se ne bi odnosila na Krista. Na rimskom bojnom polju „izvan zidina“ pao je, poput Krista „izvan zidina“ u Jeruzalemu, jedinstven Kristov borac: iscrpljen od 30-godišnje trke i borbe, ali neporažen; silno umoran i preznojen, ali nepobjediv; s izudaranom, ali cjelovitom zastavom vjere i morala. „Dobar sam boj bojevao, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac…“ (2 Tim  4,7-8).

Petar, ispovjedalac vjere, od židova je formirao početke Crkve, a Pavao, propovjednik vjere, od pokrštenih pogana ispunio je prvu Crkvu novim vjernicima. Obojica su iste 67. godine, pod Neronovim terorom, dala svoje živote za Krista. Rim je razapeo Petra i odsjekao glavu Pavlu, a Petar i Pavao osvojiše Rim.

Svećenik pozvan na mučeništvo. Dragi novoređenici Ante, Mate i Antonio! Ovo vam sve može zvučati kao legenda, davna jeka ljudskih maštarija. A što ako su legende puna istina?! I sami vidite, niste djeca! svijet iz rimskih poganskih vremena prenosi se u današnje doba. Sav onaj perversarium protiv ljudskoga života i ljudske naravi: gdje roditelji pobacuju svoju djecu, gdje se muški udaju za muške, a ženske žene ženskima, gdje djeca uzvraćaju eutanazijom svojim roditeljima, sve se to preporučuje suvremenu svijetu počevši od vrhunskih svjetskih organizacija pa naniže.

Vi ste kao propovjednici Kraljevstva Božjega pozvani nastupati jasnim sadržajem i odlučnim glasom braneći i brinući se da se provode Božje zapovijedi i Božji nauk pa i po cijenu života:

- Da se ne klanjamo nikakvoj teladi, koliko god bila „zlatna“, niti drugim kumirima i kumiricama ovoga svijeta, nego samo Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu – Jednomu Jedincatomu Bogu u Trima Božanskim Osobama;

- Da je Isus, sin Marijin, pravi Bog od pravoga Boga, da nije prestao biti Bogom dok je bio čovjekom na zemlji: Ne samo Kristovo boštvo na križu bješe oku skrito, nego je i čovještvo tajnom obavito;

- Da je Kristovo kršćanstvo religija koja onima koji evanđeoski vjeruju i djeluju donosi vječno spasenje, i da nijedna druga religija na zemlji nema sredstava i sakramenata po kojima bi se ljudi spašavali; svi koji se spašavaju, to postižu Otkupljenjem Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svijeta; 

- Da je Presveta Euharistija istina prvoga reda naše svete vjere i da joj se ne može pretpostaviti, a još je manje zamijeniti, nikakvo propovijedanje, koliko god ono značajno bilo;

- Da je katolička istina o paklu vječna istina koja se ne mijenja po volji učiteljâ, od situacije do situacije;  

- Da je Sveto Pismo Božja riječ pa koliko god ona bila umotana u ljudsko ruho i ne bilo magnetofona da snimi Isusove doslovne riječi;

- Da se novo stvorenje i čovječanstvo stvara isključivo po Očevu planu, po Isusovu djelu u Duhu Svetomu, a ne ispraznim frazama o ljudskom bratstvu i jedinstvu;  

- Da je valjana sakramentna ženidba „veliko otajstvo“ - magnum mysterium - a ne ljudski dogovor koji se u pojedinim „etičkim situacijama“ može razvrgnuti i svi mirno ići na sv. Pričest;

- Da vjekovni dar celibata pripada svećeničkoj službi ne samo kao prikladan nego i kao bitan, ontološki način života.

- Da u Crkvi ne želimo protestantizaciju koja vodi rasulu i vjere i vjernika, jer njih kao kršćanske zajednice Katolička Crkva ne priznaje Crkvom u pravom smislu riječi;

To je vjera naša. To je vjera Crkve. Nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu i ujedno i sami sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja.

Toga se svega držite, na to ste neki dan prisegnuli riječju i rukom na Evanđelje na Ordinarijatu!

Neka milost svetoga Reda svećeništva doživotno ključa u vama!

 

KRATKI ŽIVOTOPISI NOVOREĐENIKA

Zasebno:

- Ante Jukić rođen 4. studenoga 1994. u Posušju, od oca Marija i majke Danice r. Budimir. Kršten 18. prosinca 1994., krizman 25. travnja 2009. u Posušju, gdje je završio osnovnu školu: 2001.-2009., gimnaziju u Visokom, u Posušju i Travniku: 2009.-2013. i maturirao 2013. Godinu dana proveo na KBF u Sarajevu: 2013.-2014.

- Antonio Krešić rođen 6. studenoga 1993. u Dubrovniku, od oca Nikole i majke Marice r. Obad. Kršten 12. prosinca 1993., krizman 24 svibnja 2009. u Hrasnu Završio osnovnu školu u Hutovu: 2000.-2008., gimnaziju u Čapljini: 2008.-2012. i maturirao 2012. Dvije godine proveo na Pravnom fakultetu u Mostaru: 2012.-2014.

- Mate Pehar rođen 31. ožujka 1996. u Mostaru, od oca Borislava i majke Katice r. Turudić. Kršten 21 travnja 1996., krizman 23. svibnja 2010. u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu: 2002.-2010., a gimnaziju dvije godine u Travniku i dvije u Zadru: 2010.-2014., maturirao 2014.

Zajedno:

Kandidati su pohađali Filozofsko-teološki institut u Zagrebu: 2014.-2019. i završili s diplomom iz teologije u lipnju 2019.

- Primljeni među kandidate za đakonat i prezbiterat hercegovačkih biskupija 2016., primili službu lektorata 2017., službu akolitata 2018.

- Proveli pastoralnu godinu u župama Mostarske biskupije od rujna 2019.

- Zaređeni za đakone u Bobanovu, 30. studenoga 2019.

- Obavili 5-dnevne duhovne vježbe za prezbiterat u Emausu: 25.-30. svibnja 2020.

- Podnijeli molbu za prezbiterat, 30. svibnja 2020.

- Položili Teološko-pastoralnu godinu u Zagrebu na Nadbiskupskom Institutu, 9. lipnja 2020.

- Pozitivni odgovori župnikâ i župljanâ njihova rođenja i njihove pastoralne prakse, od 15. do 18. lipnja 2020.

- Položili Ispovijest vjere i Prisege vjernosti i trajna služenja u ovim biskupijama, na Ordinarijatu, 26. lipnja 2020.

- Istoga im dana pozitivno odgovoreno na molbu.

Bilo s blagoslovom Božjim!

 

 

 

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić