Vijesti
19. March 2017.
Foto:
Biskup Josip Mrzljak

Ovogodišnje Misno slavlje Tjedna i Nedjelje solidarnosti održano je u Mostaru, 19. ožujka 2017., u crkvi Krista Dobroga Pastira. Dijecezanski ordinarij biskup Ratko Perić zamolio je varaždinskoga biskupa Josipa Mrzljaka, školskoga kolegu iz sjemeništa sa Šalate (1959.-1963.) i iz bogoslovije s Kaptola (1963.-1965.), da predvodi Euharistijsko slavlje pod kojim je gost izgovorio i prigodnu homiliju. Prostrana crkva Dobroga Pastira bila je popunjena vjernicima ponajviše iz dviju župa sv. Marka iz Cima i sv. Luke iz Ilića, a među njima i sjemeništarci iz Zadra sa svojim poglavarima; gimnazijalci su dan prije u Kruševu izveli priredbu o nadbiskupu Petru Čuli, mostarskom biskupu, rodom iz iste župe.

Poseban sviračko-pjevački svečan ton slavlju u Cimu dao je Komorno-pastoralni orkestar Mostar, pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića iz Čapljine. Pjevali su udruženi zborovi: Dobri Pastir iz župe Cim – Ilići, Sveti Franjo iz Čapljine, Fontes iz Kruševa, Paulus iz Rotimlje, Akademski zbor Pro musica iz Mostara, te mješovita klapa Signum iz Čapljine. Sve ukupno oko 130 pjevača i 18 svirača. Pjevali su prvi put - praizvedbeno - Misu koju je skladao don Dragan Filipović u čast sv. Ivanu Krstitelju, kojemu je posvećena don Draganova rodna župa Gradina.

Đakon Marin Krešić navijestio je Ivanovo Evanđelje Isusova susreta sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Molitve su vjernika izgovorili predstavnici iz be-ha biskupija, među njima i Ivan iz kolica iz Rehabilitacijskoga centra. Posluživala su osmorica uvježbanih ministranata. A sve prenosila Hrvatska televizija.

Uz biskupe u koncelebraciji sudjelovali su ravnatelji Caritasa BiH msgr. Tomo Knežević i Hrvatskoga caritasa msgr. Fabijan Svalina; ravnatelji biskupijskih Caritasa msgr. Miljenko Aničić iz Banje Luke, vlč. Mirko Šimić iz Sarajeva i don Ante Komadina iz Mostara; župnik don Ivan Perić i mostarski dekan msgr. Luka Pavlović; don Ante Dražina rektor i don Stanislav Wielinski duhovnik zadarskoga sjemeništa Zmajević te biskupski tajnici vlč. Nikola Tomašević iz Varaždina i don Marin Skender iz Mostara.

Pozdrav mjesnoga biskupa

Dragi Josipe, varaždinski biskupe,

predsjedniče Hrvatskoga caritasa,

predvoditelju ovoga Euharistijskog slavlja

i propovjedniče u ovom svečanom trenutku Tjedna solidarnosti

i zajedništva s Crkvom i s ljudima u Bosni i Hercegovini,

srdačno pozdravljam Tebe, sve koncelebrante i sve sudionike ove sv. Mise i u ovoj crkvi kao i one koji su na bilo koji medijski način danas sjedinjeni s nama!

Kao što su sv. Marko i sv. Luka povezani Evanđeljem Isusa Krista, i kao što su ove dvije mostarske župe, u Cimu i u Ilićima, pod zaštitom ovih svetih Evanđelista, povezane ovom zajedničkom crkvom Krista Dobroga Pastira, kojemu se duboko klanjamo kao svomu Spasitelju, tako je danas i Hrvatski caritas povezan s Caritasom BiH ovom Kristovom Misom žrtvom.

Dok se vi biskupi, svećenici, redovnici, vjernici u okviru Hrvatske biskupske konferencije već jedanaestu godinu istinski zalažete da izrazite molitveno zajedništvo i materijalnu solidarnost u odnosu na Crkvu i na sve ostale članove društva u BiH, na čemu vam iskreno zahvaljujemo, tako danas, drugu godinu, na Treću korizmenu nedjelju biskupi, svećenici, redovnici i vjernici u okviru Biskupske konferencije BiH nastoje molitveno i materijalno pomoći onim najugroženijim župama u biskupijama ove naše partikularne Crkve. Neka Otac nebeski rosom Duha svoga blagoslovi ovaj Tjedan molitvenog i materijalnog zajedništva i neka blagoslovi ovu Nedjelju solidarnosti u cijelom hrvatskom narodu u domovini i u svijetu!

Ti si, biskupe Josipe, u svojoj Poslanici za ovaj Tjedan solidarnosti, osvrćući se na život i rad sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, zaštitnika ove Mostarsko-duvanjske biskupije, kojega kalendarski danas, a liturgijski svetkovinski, zbog današnje korizmene nedjelje, slavimo sutra, napisao ovu misao: „Upravo tim skromnim ali dostojanstvenim životom od rada, primjerom marljivosti, radišnosti i vjernosti Bogu, zajedništvom u nevoljama i teškim vremenima ostvaruje se i pokazuje da upravo ono 'siromašno' u očima ovoga svijeta ostaje zalogom općeg dobra, zajedništva i opstanka pojedinca i naroda, i pokazuje se kao najveće 'bogatstvo'.“ Mi u to vjerujemo jer vjerujemo Evanđelju Gospodinovu da „siromašni, duhom“, koji od Boga sve očekuju i preko ljudi primaju, osvajaju i sámo „kraljevstvo nebesko“! (Mt 5,3).

Tebi, biskupe Josipe, sretan imendan, i sretno nas i pokornički povedi u ovo sv. Misno slavlje da nam bude na vremenito dobro i na vječno spasenje!

Poziv na molitveno zajedništvo

Uvodno je biskup Josip zahvalio biskupu Ratku na pozdravu i imendanskim čestitkama. I sam je svima uzvratio čestitkama za svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Mostarske biskupije. Okupljeni smo - nastavio je predvoditelj slavlja - na ovu Euharistiju, koja je uvijek zahvala Bogu, zahvala za ovih jedanaest godina Tjedna solidarnosti, duhovne povezanosti, molitvena zajedništva. Stoga vas sve srdačno pozdravljam u ovoj crkvi, ali i sve vas koji nas pratite putem Hrvatske radiotelevizije u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i mnogi širom svijeta koji na ovaj način prate sv. Misu, moleći zajedno s nama. Sve vas pozivam ponajprije na skrušenost da stanemo pred Boga takvi kakvi jesmo sa svim svojim nedostatcima, grijesima, moleći Božje milosrđe: da ne gleda naše grijehe, nego našu vjeru.

Žedan Isus na studencu

Biskup je Josip održao homiliju.

Korizma je privilegirano vrijeme kada nastojimo posebnom pozornošću slušati Božju Riječ. Slušati je ne samo pod vidom jesmo li to već čuli, zapamtili ili možda gledali kada se to dogodilo u povijesti, nego pitati se što Božja Riječ nama danas govori? Je li ona suvremena? Ili ćemo možda čuti neke koji će kazati: To je nešto zastarjelo, a mi živimo u novom – modernom svijetu. Imamo nove riječi, nova razmišljanja, ovo ćemo staviti u prošlost, a okrenimo se mi u sadašnjost i budućnost. Ali mi ćemo kazati Božja je Riječ uvijek sadašnjost, ona je prošlost, ona je i budućnost. I zato se pitamo: Što Riječ Božja nama danas govori?

Iz prvoga čitanja: Ova Riječ, koju smo sada slušali (Izl 17,3-7) podsjeća nas na četrdeset dana Isusove kušnje u pustinji. Znamo kako se Gospodin odhrvao napasniku. I kako je zaključio da čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4,4). Kruh je nešto svagdašnje, potrebno. Potrebna je tjelesna hrana da bismo živjeli. Ali čovjek ne živi samo od kruha, nego živi i od Božje Riječi. Kruh ovaj, kojim se hranimo, podržava nas u vremenitom životu, ali Božja nas Riječ vodi i kroz ovaj vremeniti život, vodi nas prema vječnosti. Ovih četrdeset Isusovih dana podsjeća nas također i na četrdeset godina kako su Izraelci putovali iz Egipta u Obećanu zemlju. Putovali iz ropstva prema slobodi. Geografski su mogli to daleko prije učiniti, ali jednostavno Bog ih je vodio tim putom da bi mogli cijeniti slobodu, kao velik Božji dar, i da bi se mogli nekako otresti onoga ropstva, gledajući na poseban način ropstvo zla i grijeha. Bog nas često vodi kroz kušnje. Vodi nas u obećanu zemlju, u slobodu djece Božje. Na tom putu Izraelci su mrmljali, često su govorili: Vratimo se natrag! U Egiptu smo bili robovi, ali smo imali barem hrane. Mrmljali su na Mojsija: Kamo nas to vodiš? I tada Bog preko Mojsija daje vodu, život.

Iz Evanđelja: Nije li ta voda već predznak one vode o kojoj smo slušali u odlomku sv. Evanđelja (Iv 4,5-42) o kojoj Isus govori. To je jedna od najljepših stranica Svetoga Pisma, taj susret Isusa sa ženom Samarijankom na studencu. Riječ je o vodi. Najprije Isus ženi kaže: Daj mi piti, žedan sam! Umorio se, hodao je tom zemljom. Ali, za uzvrat, sada je govor o jednoj drugoj vodi: Ja ću tebi dati druge vode, od koje čovjek ne žeđa, koja vodi u život vječni.

Braćo i sestre, nije li ta voda znak one vode kojom smo mi kršteni? Mi se Hrvati često ponosimo kako pripadamo već skoro četrnaest stoljeća narodima u kojima ta krsna voda ima svoje duboko značenje. Kada su se već u samim početcima naši predci pokrstili i kada su nam namrli te vrijednosti kršćanskoga života, i većinom se i mi krstimo, pitamo se što zapravo znači to naše krštenje? Je li to samo neki obred koji se dogodio negdje na početku našega života? Doduše može to biti u bilo kojem dobu života, ali obično je to već na samim početcima. Što ta krsna voda proizvodi u nama, u našemu životu? Je li se možda ta krsna voda već ponekad „osušila“? Možda nema onaj učinak koji bi trebala imati? Jer, krštenje nije samo obred, nego krštenje je neprestan život iz vjere, život po Božjoj Riječi. To je pravo krštenje. Jer mi smo, evo ima nas i mladih i starih, mi smo uvijek u krstu. Mi smo uvijek kršćani i morano vidjeti kako ta krsna voda teče u našemu životu? Kako ona zapravo proizvodi život u našoj opstojnosti, možemo reći i u našem narodu, ne samo u pojedincima nego u zajednici, u Crkvi.

Na tom našem životnom putu i kroza svih ovih četrnaest stoljeća imali smo onih koji su bili predvodnici, koji su pokazali što znači to biti kršćanin, živjeti kršćanskim životom, odhrvati se napastima i poteškoćama. Znamo što je Isusu nuđeno: Pokloni mi se i dat ću ti cijeli svijet, cijeli će svijet biti tvoj. To su bile te napasti na koje čovjek može uvijek naići, ali kroz povijest našega hrvatskog naroda bilo je uvijek ljudi koji su nam znali pokazati put poput Mojsija. Koji su znali reći: Ako je Bog obećao, On će to onda ispuniti i zato treba ustrajati na tom putu.

Jučer smo bili u Kruševu, rodnoj župi biskupa Petra Čule, biskupa koji je sigurno obilježio važnu epohu života ove Mostarske biskupije. Ali ne samo nje, nego i cjelokupna hrvatskoga naroda; čovjeka koji je itekako prolazio kroz kušnje života, kroza sva ona zla koja je bezbožni komunizam mogao nanijeti mnogim ljudima, a na poseban način onima koji su bili na čelu, poput Mojsija, postavljeni da budu vođe naroda. I oni su onda itekako morali pokazati tu čvrstoću, život iz vjere. Mnogo je takvih svetih ljudi, slobodno to kažemo, bez obzira jesu li proglašeni svetima ili nisu, ali jednostavno oni su pokazali tu svetost života jer po krštenju mi zaista postajemo sveti.

Dakako, u tom nizu mnogih, ne možemo nikako zaobići ni blaženoga Alojzija Stepinca, čovjeka našega vremena. Kada mi u Crkvi govorimo o svetcima, često su nam nekako daleko, možda i ne znamo za neke detalje iz njihova života. Recimo iz života sv. Josipa nemamo zapisanu ni jednu njegovu riječ da je on izgovorio. Ali zapravo njegov je život itekako bila svojevrsna propovijed, svjedočenje vjernosti Božjoj Riječi. Blaženi Alojzije Stepinac čovjek je našega vremena, čovjek o kojemu je mnogo govoreno; koji je bio izoliran iz svoga naroda u zatvoru, ali upravo onda kada je šutio, on je najviše govorio. To možemo reći i za biskupa Čulu i za bl. Alojzija Stepinca, koji su bili u zatvorima, kada im nije bilo moguće govoriti, ali oni su govorili ne riječima, nego životom. Njihov je život veliko svjedočanstvo vjere.

Evo zato kada danas razmišljamo o toj vodi – vodi krštenja, kojom smo poliveni, ali za koju moramo neprestano moliti Gospodina: Gospodine daj nam te žive vode, daj nam da ta živa voda teče kroz naš život… a to znači da ona bude zaista životvorna u našemu životu, da mi ne budemo samo deklarirani kršćani, s etiketom „katolici smo“, nego da zaista pokazujemo to svoje zajedništvo Crkve, u koje nas povezuju upravo Crkva, apostoli s Petrom na čelu, s Papom, s biskupima. To je naše zajedništvo kroz koje teče živa voda našega krsnog saveza.

Zato i mi možemo na kraju moliti s ovim Samarijancima. Kada su čuli što je Isus govorio, što je učinio, kada su ga prepoznali, onda su rekli: Gospodine, ostani s nama! (Iv 4,40). Da se ne bi dogodilo da kažemo: Gospodine, otiđi od nas, mi smo ljudi suvremenoga svijeta, novoga vremena. Ti nama zapravo ne trebaš. Makni se iz našega života, iz našega društva. Makni se od nas jer mi smo zapravo sada na tvojemu mjestu, mi to znamo bolje. I zato je dobro upravo čuti te riječi ovih Samarijanaca - Moljahu ga da ostane kod njih!

Neka nam i ovaj Tjedan solidarnosti, zajedništva, molitvena povezivanja bude obnova i učvršćenje naše vjere jer smo jedna zajednica u Crkvi Katoličkoj. Ali zajednica na poseban način povezana u našem hrvatskom narodu, u kojemu se tako dobro možemo razumjeti, zajedno pjevati i moliti, bez obzira gdje živimo, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini ili širom svijeta. Kada idemo po svijetu, susrećemo naše Hrvate i u Europi i u Americi i na mnogim drugim stranama svijeta. Osjećamo kako su iz Domovine ponijeli ono najvrjednije, najbogatije: svoju vjeru. Nisu imali neka bogatstva, ponijeli su ono što je čvrsto, vjeru iz koje žive svugdje. Tu je vjeru potrebno hraniti, neprestano je obnavljati, učvršćivati, jer postoji mogućnost da oslabi, da možda i nestane. Ali kada smo zajedno, kada jedni druge potičemo i učvršćujemo u vjeri, kada gledamo i kroz povijest mnoge koji su svjedočili o toj vjeri, mnoge naše pastire, svete ljude, onda su nam oni poticaj da i mi idemo tim putom, i da zajedno sa Samarijancima zamolimo: Gospodine, ostani s nama!