Međugorski Fenomen
23. May 2012.
Foto:
nepoznato

Proslov u Norme o postupku u razlikovanju navodnih ukazanja ili objava

     1. Kongregacija za nauk vjere mjerodavna je u pitanjima koja se tiču promicanja i očuvanja nauka vjere i ćudoređa. Također je mjerodavna za ispitivanje poteškoća o ispravnu razumijevanju vjere, kao što su pseudo-misticizam, navodna ukazanja, viđenja i poruke pripisane nadnaravnim izvorima. U pogledu ovih vrlo delikatnih zadaća, prije više od trideset godina, ovaj je Dikasterij priredio Norme o postupku  u prosuđivanju navodnih ukazanja i objava (Normae de modo procedendi in diudicandis praesumptis apparitionibus ac revelationibus). Ovaj dokument, koji su formulirali članovi Plenarne sjednice Kongregacije, odobrio je sluga Božji, papa Pavao VI., 24. veljače 1978., te je zatim objavljen 25. veljače 1978. U to su vrijeme Norme bile poslane biskupima, za informaciju, međutim, bez službena objavljivanja, jer su norme bile izdane za neposrednu pomoć pastirima Crkve.

     2. Tijekom vremena ovaj je dokument bio objavljen u različitim djelima koja se bave ovim stvarima, na više od jednoga jezika, bez pribavljanja predhodne dozvole ovoga Dikasterija. Danas se mora priznati da je sadržaj ovih važnih normi već u javnoj domeni. Stoga, Kongregacija za nauk vjere smatra da je sada prikladno objaviti ove norme, donoseći prijevode na glavnim jezicima.

     3. Na Redovitoj skupštini Biskupske sinode o Riječi Božjoj, održanoj u listopadu 2008., neki su biskupi postavljali pitanja koja proistječu iz iskustava nadnaravnih pojava kao pastoralnu brigu. Njihovu je zabrinutost prepoznao Sveti Otac Benedikt XVI., koji je to pitanje unio u širi kontekst ekonomije spasenja, u značajnu odlomku poslijesinodalne apostolske pobudnice Verbum Domini. Važno je prisjetiti se ovoga Prvosvećenikova nauka, koji je poziv da se svrati prikladna pozornost na ove nadnaravne pojave: „Svim time Crkva izriče svijest da se s Isusom Kristom nalazi pred konačnom Riječi Božjom; on je 'Prvi i Posljednji' (Otk 1,17). On je dao stvorenoj stvarnosti i povijesti njihov konačni smisao; stoga smo pozvani živjeti vrijeme, nastanjivati Božju stvorenu stvarnost unutar ovoga eshatološkog ritma Riječi; 'kršćanska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konačni savez, nikada neće minuti i ne treba očekivati nikakvu javnu objavu prije slavnoga očitovanja našega Gospodina Isusa Krista (usp. 1 Tim 6,14 i Tit 2,13)'. Doista, kao što su podsjetili oci za vrijeme Sinode, 'specifičnost kršćanstva očituje se u događaju Isusa Krista, vrhuncu objave, ispunjenju obećanja Božjih i posredniku susreta između čovjeka i Boga. On 'koji nam je objavio Boga' (Iv 1,18) jest jedina i konačna riječ predana čovječanstvu'. Sveti Ivan od Križa izrekao je ovu istinu na zadivljujući način: „Od trenutka u kojem nam je darovao svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, rekao nam je sve samo jedanput u ovoj samoj riječi i nema nam više ništa reći … Doista ono što je nekoć govorio djelomično prorocima, to je rekao sve u svome Sinu, darujući nam ovo sve koje je njegov Sin. Stoga, tko bi htio pitati još Gospodina i tražiti od njega viđenja ili objave, ne samo da bi počinio ludost nego bi uvrijedio Boga, zato što ne upravlja svoj pogled jedino na Krista, nego traži druge stvari i novosti' (Sv. Ivan od Križa, Uzlazak na goru Karmel, II., 22).“

     Imajući ovo u vidu, Sveti Otac Benedikt XVI. primjećuje: „Posljedično, Sinoda je preporučila 'pomaganje vjernicima da dobro razlikuju Riječ Božju od privatnih objava', čija uloga 'nije da "poboljšaju" ili "upotpune" konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi'. Vrijednost privatnih objava bitno je drugačija od jedine javne objave: ona zahtijeva našu vjeru; u njoj, doista, po ljudskim riječima i posredovanjem žive zajednice Crkve, sam nam Bog govori. Kriterij za istinu privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Kada se ona udalji od njega, tada ona zacijelo ne dolazi od Duha Svetoga, koji nas vodi unutar evanđelja, a ne izvan njega. Privatna objava je pomoć za ovu vjeru, i očituje se kao vjerodostojna upravo zato što upućuje na jedinu javnu objavu. Stoga crkveno odobrenje privatne objave ukazuje uglavnom da dotična poruka ne sadrži ništa što proturječi vjeri i dobrim običajima; dopušteno je tu poruku javno obznaniti, i vjernici su ovlašteni da je u razboritom obliku prihvate. Privatna objava može uvesti nove naglaske, izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti. Ona može imati određenu proročku narav (usp. 1 Sol 5,19-21) i može biti valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje evanđelja u sadašnjem času; stoga je ne treba zanemarivati. Ona je pomoć koja se nudi, ali nije obvezujuća njezina upotreba. U svakom slučaju, to mora biti stvar hranjenja vjere, nade i ljubavi, koje su za sve trajni put spasenja.“[Verbum Domini, 14]

     4. Čvrsto se nadam da će službeno objavljivanje Normi o postupku u razlikovanju navodnih ukazanja ili objava pomoći pastirima Katoličke Crkve u njihovoj teškoj zadaći razlučivanja premnijevanih ukazanja, objava, poruka ili, općenitije, izvanrednih pojava predpostavljena nadnaravnog izvora. U isto vrijeme, postoji nada da će ovaj tekst biti od koristi teolozima i stručnjacima na ovom području živoga iskustva Crkve, čija osjetljivost zahtijeva sve  temeljitije promišljanje.

William kard. Levada, prefekt

Vatikanski Grad, 14. prosinca 2011., blagdan sv. Ivana od Križa

 

SVETA KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

 

NORME SV. KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE

O POSTUPKU U PROSUĐIVANJU

NAVODNIH UKAZANJA I OBJAVA

 

PREDHODNA NAPOMENA

 O PODRIJETLU I KARAKTERU OVIH NORMI

 

     Na Godišnjoj plenarnoj skupštini, održanoj mjeseca studenoga 1974., Oci ove Sv. Kongregacije proučili su pitanja koja proizlaze iz navodnih ukazanja i objava i s njima su često povezana, te došli do sljedećih zaključaka:

     1. Danas se više nego prije s pomoću sredstava priopćavanja ("mass media") brzo raznose vijesti o tim ukazanjima među vjernike; osim toga lakoća promjene mjesta omogućuje češća hodočašća, tako da crkvena vlast na tu pojavu treba brzo reagirati.

     2. S druge strane, zbog načina mišljenja koji je vlastit današnjemu vremenu i zbog zahtjeva znanosti i kritičkog istraživanja, teže je i gotovo nemoguće donijeti s odgovarajućom žurnošću onaj sud kojim su se otprije zaključivale istrage o toj stvari ("constat de supernaturalitate, non constat de supernaturalitate") i Ordinarijima se pružala  mogućnost  da dopuste ili zabrane javno štovanje ili druge oblike vjerničkih pobožnosti.

     Stoga, da se pobožnost vjernika prigodom takvih zbivanja, uz čuvanje  potpuna zajedništva s Crkvom, može očitovati i donijeti plodove, po kojima sama Crkva u budućnosti može raspoznati pravu narav događaja, Oci su ocijenili da u tome treba provoditi sljedeću praksu.

     Kad se crkvena vlast obavijesti o nekom navodnom ukazanju ili objavi, njezina će dužnost biti:

        a) u prvome redu prosuditi o činjenici prema pozitivnim i negativnim Kriterijima (vidi dolje br. I);

        b) zatim, ako je to istraživanje imalo povoljan ishod, dopustiti neke javne manifestacije kulta ili pobožnosti i istodobno nad njima vrlo razborito bdjeti (što se izjednačuje s formulom "za sada ne postoji zapreka" – "pro nunc nihil obstare");

        c) napokon, u svjetlu prošlosti i iskustva (posebno obilja duhovnih plodova koji proizlaze iz nove pobožnosti) donijeti, ako ustreba, sud o istinitosti i nadnaravnosti.

I. – Kriteriji za prosuđivanje, barem s vjerojatnošću,

karaktera navodnih ukazanja ili objava

     A) Pozitivni kriteriji:

        a) Moralna sigurnost ili barem velika vjerojatnost o opstojnosti događaja, stečena s pomoću ozbiljna istraživanja.

        b) Posebne okolnosti koje se odnose na opstojnost i narav događaja, kao što su:

     1. osobne kvalitete subjekta ili subjekata (osobito psihička uravnoteženost, čestitost i ispravnost moralnoga života, iskrenost i redovita poučljivost prema crkvenom auktoritetu, sposobnost povratka normalnu načinu vjerskoga života, itd. …);

     2. što se objava tiče, teološki i duhovni nauk, istinit i bez zablude;

     3. zdrava pobožnost i obilni i trajni duhovni plodovi (na pr. duh molitve, obraćenja, svjedočanstva ljubavi, itd. …);

     B) Negativni kriteriji:

        a) Jasna zabluda s obzirom na događaj.

        b) Doktrinarne zablude koje se pripisuju samomu Bogu ili Blaženoj Djevici Mariji ili nekomu Svecu koji se objavljuje (imajući u vidu ipak mogućnost da subjekt može - makar i nesvjesno – pravoj nadnaravnoj objavi dodati puke ljudske elemente, čak poneku zabludu u naravnom redu (usp. Sv. Ignacije, Exercitationes, br. 336).

        c) Očito traženje dobitka usko povezano sa samim događajem.

        d) Teški nemoralni čini počinjeni u vrijeme ili prigodom samoga događaja  od strane subjekta i od njegovih pristaša.

        e) Psihičke bolesti ili psihopatske težnje u subjektu, koje su sigurno utjecale na sam navodni nadnaravni događaj, bilo psihoza ili kolektivna histerija, bilo nešto slično.

     Treba upozoriti da su ovi Kriteriji, bilo pozitivni bilo negativni, indikativni, a ne taksativni, i valja ih uzimati kumulativno odnosno s nekim uzajamnim usklađenjem.

II. – Kako se ima ponašati mjerodavna crkvena vlast     

     1. Kada prigodom navodnoga nadnaravnog događaja započne štovanje ili neka gotovo spontana pobožnost od strane vjernika, ozbiljna je dužnost mjerodavne crkvene vlasti  da se bez odlaganja o tome obavijesti i nad time marljivo bdije.

     2. Kada vjernici zakonito zatraže (to jest u zajedništvu s Pastirima a ne potaknuti sektaškim duhom), mjerodavna crkvena vlast može svojim interventom dopustiti ili promicati neke oblike štovanja i pobožnosti, ako ih prema Kriterijima, o kojima je bilo govora, ništa ne priječi. Treba ipak paziti da vjernici ovaj postupak ne shvate kao odobrenje nadnaravnosti događaja od strane Crkve (usp. Prethodnu bilješku, pod c).

     3. Snagom svoje doktrinarne i pastoralne službe, mjerodavna vlast  može intervenirati motu proprio (na vlastitu pobudu), čak i mora, u težim okolnostima, na primjer, ispraviri ili predusresti zloporabe u prakticiranju štovanja i pobožnosti, da osudi doktrinarne zablude, da izbjegne pogibelji lažna i nečasna misticizma, itd. ...

     4. U dvojbenim slučajevima, koji ni najmanje ne ugrožavaju dobro Crkve, neka se mjerodavna crkvena vlast suzdrži od svakoga suda i izravne akcije (može se naime također dogoditi da tijekom vremena takozvani nadnaravni događaj padne u zaborav); ipak neka ne prestane bdjeti tako da, ako ustreba, spremno i razborito može intervenirati.

III. - Interventi mjerodavne vlasti

     1. Dužnost je u prvom redu mjesnoga Ordinarija da bdije i intervenira.

     2. Krajevna ili nacionalna Biskupska konferencije može intervenirati:

        a) ako se mjesni Ordinarij, nakon što je uradio svoj dio, utekne Konferenciji da sigurnije stvar prosudi;

        b) ako stvar već pripada nacionalnom ili regionalnom ambijentu, ali uvijek s predhodnim pristankom mjesnoga Ordinarija.

     3. Apostolska Stolica može intervenirati, bilo na traženje samoga Ordinarija, bilo kvalificirane skupine vjernika, bilo također izravno općom jurisdikcijom Vrhovnoga svećenika (vidi niže, IV.).

IV. - Intervent Sv. Kongregacije za nauk vjere

    1.   a) Intervent Sv. Kongregacije može tražiti ili Ordinarij, nakon što je ipak sam učinio svoj dio, ili kvalificirana skupina vjernika. U ovom drugom slučaju treba paziti da utok Sv. Kongregaciji ne bude iz razloga sumnjičavosti (a takvi su razlozi na primjer prisiliti Ordinarija da mijenja svoje zakonite odluke, potvrditi neku sektašku skupinu, itd…).

            b) Sv. Kongregacija ima vlastito pravo intervenirati na vlastitu pobudu u težim slučajevima, osobito ako se stvar dotiče širega dijela Crkve, posavjetovavši se uvijek s Ordinarijem, i, ako je potrebno, također s Biskupskom konferencijom.

     2. Bit će pravo Sv. Kongregacije ili odlučiti o Ordinarijevu načinu i taj odobriti ili, ako bude moguće i prikladno, ustanoviti o tome novo istraživanje različito od proučavanja učinjena od Ordinarija, ili da to ona sama ili po posebnoj Komisiji proučava.

* * *

      Ove Norme, koje su donesene na Plenarnoj skupštini ove Sv. Kongregacije,

odobrio je Vrhovni svećenik Pavao papa VI., sretne uspomene, dne 24. veljače 1978.

      Rim, u palači Sv. Kongregacije za nauk vjere, dne 25. veljače 1978.

Franjo kard. Šeper,

Prefekt

+ Fr. Jérome Hamer, O. P.

Tajnik

POVEZANI ČLANCI

25. srp 1987
Vescovo Žanić
18. velj 2012
Curie diocésaine
01. srp 2007
Bischof

NAJČITANIJE

25. srp 1987
Vescovo Žanić
18. velj 2012
Curie diocésaine
01. srp 2007
Bischof