Vijesti
21. November 2017.
Foto:
Arhivski snimak

S. Antonela, kućna poglavarica samostana Svetoga Josipa na Banjskom Brijegu u Sarajevu, u dogovoru s mjesnim ordinarijem kardinalom Vinkom Puljićem, vrhbosanskim nadbiskupom, pozvala je biskupa Ratka Perića iz Mostara da predvodi sv. Misu i uputi prigodnu riječ u povodu otvorenja „Godine Družbe“ u utorak, 21. studenoga 2017. Jubilarna godina završava 2018. kada redovnička kongregacija slavi 150. obljetnicu osnutka Družbe Kćerî Božje ljubavi. Dok toga dana sva Crkva spomendanski svetkuje Gospino Prikazanje ili Gospu od zdravlja, Družba svetkovinski proslavljuje Dan svoga utemeljenja. U isto doba i u Zagrebu Provincijalat inaugurira pripremnu Jubilarnu godinu. U samostanu Svetoga Josipa živi i radi 12 sestara, od kojih su neke zaposlene u susjednoj zgradi Katoličkoga školskog centra, jedna predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedna je u Misijskoj centrali, a neke su zadužene u odgojnom zavodu ili domu gdje boravi više od stotinu djevojaka srednjoškolki iz cijele BiH, a ima i skupina od desetak studentica.  

Prije početka Službe riječi vjernicima, svećenicima i biskupu zaželio je dobrodošlicu svakodnevni misnik kod sestara don Ljubo Zelenika, prefekt u internatu. U koncelebraciji sudjelovalo je 11 svećenika iz Bogoslovije, s Bogoslovnoga fakulteta, iz be-ha Caritasa, iz Katedrale, iz Katoličkoga školskog centra, iz Ordinarijata, iz Svećeničkoga doma. Bile su nazočne i tri sarajevske provincijalke: milosrdnica s. Julijana, služavka Maloga Isusa s. Maria-Ana, franjevka s. Kata. I hercegovačke franjevke u Sarajevu. Sestre su predvodile pjevne misne dijelove. Bogoslovi su asistirali, među njima i dvojica Hercegovaca. Samostanska crkva Svetoga Josipa bila je puna vjernika. Nakon sv. Mise sestre su počastile goste u samostanskom blagovalištu uz pozdravne riječi s. predstojnice.

Sestre, na dobro vam došla Jubilarna godina: u milosti i mudrosti i pred Bogom i pred ljudima!  

Prenosimo biskupovu propovijed:           

Poštovani svećenici koncelebranti, braćo i sestre, osobito sestre – Kćeri Božje ljubavi!

Danas, na svetkovinu Prikazanja Blažene Djevice Marije, ova redovnička Družba svečano otvara svoju Jubilarnu godinu u prigodi 150. obljetnice svoga utemeljenja i djelovanja. Obljetnice su za čestitke - i čestitamo! - ali kudikamo više za refleksije, tj. za ono što se dobra učinilo - da Bogu zahvalimo i počastimo uspomenu sestara; za ono što se propustilo učiniti - da molimo Božje milosrđe i oproštenje; za ono što nam je biti sredstvom u rukama Božjim - da molimo Boga i klanjamo mu se „u duhu i istini“ (Iv 4,24).

Časna utemeljiteljica s. Francisca Lechner, Njemica iz katoličke Bavarske, potom Bečanka, nadjenula je ime svomu čudesnu čedu: Kćeri Božje ljubavi. I cijelu Družbu povjerila Božjoj Providnosti, poput biblijskoga vjernika koji je ono čudesno mjesto nazvao: „Bog proviđa“ (Post 22,14).

Karizma-dar: ne shvaćaju toga svi. Gospodin Isus na upit nekoga od apostola s obzirom na izabrano neženstvo odgovori: „Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,11). Ključna je riječ: dano! Govoreći o razlozima djevičanstva Isus navodi kategoriju osoba koje same svojevoljno prihvaćaju stanje neženstva ili neudaje poradi kraljevstva Božjega. Isus to hvali i preporučuje. Takvi kazuju danas na ovome svijetu, u vremenu, kakvo će stanje biti sutra na onome svijetu, u vječnosti (Lk 20,35). Isus za to izabrano djevičanstvo kaže da je to dar s neba radi neba. I Crkva to shvaća i prihvaća kao dar i prikazuje ga kao uzdarje. Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano, darovano, veli božanski Učitelj. Zato taj dar ne razumije čovječanstvo. Ne razumije toga dara ni cijelo kršćanstvo. Ne razumiju ga ponekada, nažalost, ni oni kojima je dano. Misle da dar nema uzdarja; da obećanje nema obveze; da doživotni zavjeti nemaju doživotne trajnosti i da su bez ikakvih sankcija. Takvi, eto, ne dokazuju, nego otkazuju. Svojevoljno djevičanstvo iz motiva kraljevstva nebeskoga Isus uopće ne obrazlaže. On jednostavno veli: Tko može shvatiti, neka shvati! (Mt 19,12). Kada počneš to nekomu tumačiti, izgubit ćeš se i izgubit ćeš i taj dar - donum, praeclarum et pretiosum - presjajan i dragocjen dar, kako kaže Koncil u Dekretu o svećeništvu.[1] Dar radi služenja Crkvi i radi posluživanja ljubavi Božje svijetu. Umjesto da postaneš fizička majka pet kćeriju, daje ti se privilegij da postaneš duhovna majka pet stotina kćeriju, stostruko više, i to s „progonstvima“ (Mk 10,30). I da svaku možeš zaposliti!

Različiti su dari, a isti Duh. Sv. Pavao kaže da Duh nekima daje riječ mudrosti, nekima riječ spoznanja; jednima vjeru, drugima dar liječenja, trećima čudotvorstva, četvrtima prorokovanja. A sve to daje jedan te isti Duh, dijeleći svakomu napose kako hoće - drugima „na korist“ (1 Kor 12,7-11). Ti dari, o kojima sv. Pavao piše, jesu charismata - karizme kojima Duh Božji obdaruje pojedine osobe kako i koliko on hoće, služeći se njihovom ljudskom odgovornom slobodom, unatoč svoj njihovoj svojeglavosti: „je li služenje - neka je u služenju; je li poučavanje - u poučavanju; je li hrabrenje - u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik - revan; tko iskazuje milosrđe - radostan!“ (Rim 12,7-8).

Prije 150 godina. Tako je Francisku Lechner, djevojčicu rođenu 1. siječnja 1833. u Edlingu u Bavarskoj, Duh Božji obdario milošću spoznanja i posluživanja ljubavi Božje drugima. Šesnaestogodišnja djevojka ušla je 1849. u Družbu Siromašnih školskih sestara naše Gospe,[2] gdje je ostala 12 godina. I izišla, jer je mislila da je njezina karizma nešto drugo. A što drugo, to nije ni sama posve shvaćala. Godine 1865. upoznaje svećenika Johanna Fidela de Pozza na čijem institutu u Švicarskoj djeluje dvije godine. Nije ni to njezino specifično djelovanje. Duh je zove na više visove.

Dolazi u Beč 1868. i tu, dozrela u mislima i traženju, u roku od nekoliko tjedana, osniva Družbu, 21. studenoga na Gospino prikazanje. Utemeljiteljica preuzima pravila sv. Augustina. Družba je papinskoga prava od 1884. S. Franciska umire, 14. travnja 1894.[3] i ostavlja 27 živih podružnica, koje je utemeljila, i 600 živih sestara u Austrougarskom carstvu. Danas vas ima 1034 sestre u 158 zajednica u Katoličkoj Crkvi.[4]

Bosna. S. Utemeljiteljica, kojoj je karizma i prva svrha odgoj ženske mladeži, dolazi u Bosnu u travnju 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera. U Nadbiskupu, danas Sluzi Božjemu, nalazi izvrsna sugovornika koji razumije njezinu karizmu. I sama je zavoljela Bosnu jer je u njoj vidjela obilnu žetvu. Kolika je to bila ljubav, čita se iz podatka da je u Bosnu dolazila 20 puta. I u Bosni osnovala šest podružnica Bečke provincije Božje providnosti:

Godine 1882. u Sarajevu osniva zavod nazvan „Sv. Josip“, ovdje na Banjskom Brijegu.

Iste godine osniva ekonomiju u sarajevskoj Slatini, nazvanu Betanija. I danas se oduzeti park naziva Betanija.

Godine 1883. otvara osnovnu školu u Tuzli, gdje izrasta zavod „Kraljice sv. Krunice“.

Godine 1884. osniva samostan „Emaus“ i školu u Breškama kod Tuzle.

Iste godine podiže samostan „Josipovac“ kod Tuzle s ekonomijom.

Godinu dana prije smrti, 1893., otvara „Zavod sv. Augustina“ u Sarajevu, danas Srednja muzička škola u Stadlerovoj 1.

Dodajmo još četiri samostana, nakon njezine smrti, do II. svjetskog rata: godine 1907. „Antunovac“ na Ilidži s ekonomijom; godine 1911. „Marijin dom“ na Palama; 1939. samostan u Novom Sarajevu i 1940. samostan u Zavidovićima.

Jaka, mudra i marljiva žena, utemeljiteljica s. Franciska, koja misli na život sa svake strane: vjerske, redovničke, svjedočke, odgojne i školske, graditeljske i ekonomske. Uz ustrajnu molitvu sve mudro i s ljubavlju predviđa i proviđa. Posao joj ide od ruke. Prema Bogu: bogobojazna. Prema sebi: radi, trpi, disciplinira se. Prema susestrama: misli na sve, odijeva ih i hrani, posao im raspoređuje. Prema bližnjima: siromahe milosrdno pomaže, dlan im i srce svoje otvara. Dijecezanski joj je proces otvoren u Beču 2005.

Družba je pretutnjala tri svjetska rata, i tri poratne obnove.

Nakon I. svjetskoga rata (1914.-18.), godine 1919. u novoj državnoj tvorevini, Kraljevini SHS, Provincija se osamostaljuje, sa sjedištem u Sarajevu, zadržavši ime „Božje providnosti“. I nastoji djelovati u skladu s karizmom utemeljiteljice. Uoči II. svjetskog rata imale ste u Sarajevu i u Tuzli 1050 učenica i nešto učenika, od vrtića do učiteljske škole.[5]

Svi su spomenuti samostani dočekali rat 1941.-1945.

Prije 80 godina bilo vas je 237 sestara (s doživotnim zavjetima: 182; s privremenim: 55; s novakinjama: 15; kandidaticama: 15; aspiranticama: 14).[6]

Nakon II. svjetskog rata, dolaskom komunizma 1945., oduzimaju se ekonomije, posjedi i zavodi sa školama. Neki su samostani temeljito opljačkani i oduzeti, sestrama zabranjeno nošenje redovničkoga odijela, neke protjerane a neke pozatvarane u Sarajevu i Stocu, u Zenici, kao na primjer s. Huberta koja je uhvaćena 1945. u Supetru, dovedena na preslušanje i presudu u Sarajevo, strpana u zatvor u Zenici gdje je odrapila tri godine.[7]

Tek od 1950. ulazite u državne ustanove kao što je Starački dom u Travniku, ali ste se izborile da možete nositi sestarsko odijelo i živjeti redovničkim životom.

U Bosni niču samostani: Travnik 1949., Kakanj 1965., Novi Travnik 1967., Bistrica 1970. Karizmu vršite u njezi bolesnika u bolnicama, i u katehezi mladeži po župama:  Pećine 1958., Vitez 1964., Dolac 1968., Rankovići 1969.  

Nakon Domovinskog rata (1992.-95.) zgrada sv. Josipa vraća se 1994., danas Katolički školski centar; zgrada samostana vraćena 2008.; na temeljima samostana Kraljice sv. Krunice u Tuzli 2001. gradi se KŠC. Oba su Školska centra u kojima i vi sestre djelujete, sa 2273 učenika i učenice, pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije.[8] U uvjetima nove demokracije i slobode, Provincija otvara kuće u Albaniji, šalje sestre u misije u Ugandu. Danas ste kao Družba Kćeri Božje ljubavi djelatne u 17 zemalja svijeta.

Kroz cijelo ovo razdoblje ima u Provinciji sestara koje rade i umiru na glasu svetosti. Neke kao krjeposnice, druge kao mučenice.

Među krjeposnicama, na primjer, s. Luka, Austrijanka, u 22. godini dolazi u Sarajevo, 1883., sedam je godina vratarica u Zavodu sv. Josipa, i u 29. godini pozvana na vrata nebeska, 1890. Poznata kao iskrena moliteljica, ponizna patnica, moćna zagovornica. Grob joj na Betaniji, na Barama, posjećuju katolici, pravoslavni, muslimani.[9] Kako se o njoj nije poveo proces da je zovemo barem „službenicom Božjom“, ne mogu se dovoljno načuditi.

Uzorne redovnice: s. Franciska Dušić, od 1929. u Sarajevu, provincijalka (1949.-58.), sa sjedištem u Zagrebu, preminula 1977.[10]Majka Paula Licul, odgojiteljica u Sarajevu (1931.-54.), provincijalka u Zagrebu (1962.-71.), predstojnica u Sarajevu (1971.-80.), preminula u Zagrebu 1984.[11] S. Otilija Krämer, misionarka na Kosovu, preminula 1999.[12] I druge.

Među svjedokinjama krvlju pet ih je već proglašeno blaženima i mučenicama: s. Jula, s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernardeta.[13]Kao što se one mogu štovati svuda po svijetu ali samo u sestarskoj Družbi, a u nas spomendanski na području cijele BiH, tako Boga molimo i očekujemo da  cijela Katolička Crkva što prije počne častiti kao kanonizirane ove širiteljice Božje ljubavi. Za to se hoće čudo da ga potvrdi Sveta Stolica. A čudo se ne će dogoditi, ako se ne će izmoliti. Eto naše zadaće i povlastice. Spominjemo također s. Danku, koja je ubijena 1996.[14] Ona čeka otvorenje procesa.

Otvaramo ovu Jubilarnu godinu u Sarajevu, u ime Božje, poklikom Srca gore! Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu! Zahvalimo mu za sve milosti od utemeljenja, i zamolimo Presveto Trojstvo da nikada ne ponestane u sestara u srcu ljubavi, u glavi mudrosti, u tijelu potrebna zdravlja da žive, rade i rastu, i brojem i svjedočenjem, na slavu Božju, na čast Crkve i na dobro Družbe i svega puka u ovoj zemlji.

 


[1] Presbyterorum ordinis, 16.

[2] Ta se zajednica danas naziva: Družba školskih sestara Naše Gospe i broji 2744 članice u 388 zajednica, Annuario Pontificio 2017., str. 1569.

[3] Majka Franciska Lechner. Život i djelo, Zagreb, 2013. Knjiga je izvorno njemački napisana 1928. Bezimena auktorica.

[4] Annuario Pontificio 2017., str. 1482.

[5] K. Draganović, Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939., str. 485.

[6] Isto, str. 486.

[7] S. Slavica Buljan, „Tamnovanje časnih sestara u zeničkom zatvoru“ (razgovor sa s. Hubertom Ciglar), u: U službi Crkve i na slavu Boga, Zagreb, 2004., str. 275-282. Još su bile u zatvorima: s. Alojzija, s. Paulina, s. Filomena, s. Maristela i s. Ljiljana.

[8] KŠC "Sv. Josip" Sarajevo Osnovna škola: 1129 (Hrvati 540; Srbi 49; Bošnjaci 199; Ostali 341).

  KŠC Sarajevo, Srednja škola: 478 (Hrv. 264; Srb. 16; Boš. 150; Ost. 48).

  KŠC "Sv. Franjo" Tuzla, Osnovna: 541 (Hrv. 290; Srb. 24; Boš. 146; Ost: 81).

  KŠC Tuzla, Srednja:179 (Hrv. 125; Srb. 5; Boš. 35; Ost. 14). Podatci iz vodstva KŠC, studeni 2017.

[9] S. Alojzija Caratan, Sestra Luka (1861.-1890.), Zagreb, 1990.; S. Slavica Buljan, Dragulj Srca Isusova. Sestra Luka – duhovni cvijet Sarajeva, Zagreb, 2010.

[10] S. Slavica Buljan, Majka Franciska Dušić: kći Božje ljubavi, Zagreb, 2015.

[11] L. Krmpotić, Majka Paula Licul KBLj, Mostar, 1998.

[12] S. M. Slavica Buljan, Velika sestra. Sestra Otilija – majka bolesnih i siromašnih na Kosovu, Zagreb, 2009.

[13] Ista, Zavjet krvlju potpisan, Zagreb, 1996. Drugo izdanje, 2010. Treće izdanje: 2011.

[14] Ista, „Zaručnica 'Raspete Ljubavi'“, u: U službi Crkve i na slavu Boga, str. 65-68; S. Slavica Buljan - P. Jukić, Sestra Danka svjedok vjere, Zagreb, 2006.

POVEZANI ČLANCI

02. pro 2017
KIUM - don Ante Luburić

NAJČITANIJE

02. pro 2017
KIUM - don Ante Luburić