Vijesti
07. June 2017.
Foto:
nepoznato

Zagrebački tjednik 7Dnevno, u broju od 2. lipnja 2017., ustupio je 28. i 29. stranicu redatelju Jakovu Sedlaru da se osvrne na našu reakciju Filmske klevete, od 26. svibnja ove godine. Sedlarova je izjava, auktorski ili urednički svejedno, naslovljena: Što je Međugorje biskupu Periću: Biskupi – KGB, Udba i pastirska Izjava. Isto je, dan poslije, učinio i portal Dnevno.hr.

Redatelj kao da se želi čitateljima ispričati što se tjedan dana čekalo na njegov odgovor: „Zadnjih nekoliko dana proveo sam izvan Hrvatske …“. Čini se da bi mu bilo mudrije da je uzeo još koji dan ili tjedan pa se malo više pribrao, pamćenje osvježio, vlastitu arhivu pregledao i reakciju proučio pa onda sjeo i ono što smatra potrebnim argumentirano napisao. Ovako nam je uvelike posao olakšao. Istini za volju, bilo je očekivati da se nakon našega odgovora javi ruski general Maksimov i pozove na javno sučeljavanje. Ali, eto, javio se Jakov Sedlar koji biskupa Perića upućuje na sučeljavanje s „djelatnikom jugoslavenske tajne službe Lasićem“?! Stoga, učinilo nam se korisnim da Sedlaru javimo da smo pročitali njegovu Izjavu i da nam s njom nije zatvorio usta ni računalo. Nemamo nikakve potrebe svoju prošlu reakciju nadopunjavati ili korigirati. Zato u ovoj reakciji samo odgovori, i komentari na neke Sedlarove izjave i tvrdnje.

1. Pitanje tužbe

Redatelj:. „Moram priznati da sam ostao šokiran. I bezočnom laži koja se odnosi na moju ‘namjeru’ da 1995. godine tužim mostarski Ordinarijat […]. Što je pisalo u nizu novinskih osvrta i intervjua tih mjeseci nakon izlaska ‘Gospe’, ne znam, nisam to pratio, niti jedan intervju nikada nisam autorizirao, ali znam da nikada nisam ni pomislio tužiti bilo koga, pa ni mostarski Biskupski ordinarijat. A nije da nije bilo razloga za tužbu prema mišljenju nekih odvjetnika, čija mišljenja ipak nisam prihvatio“ (7Dnevno).

Odgovor: Riječ je o intervjuu koji je J. Sedlar dao Panorami, političko-informativnom tjedniku, i novinaru Marku Markoviću, 29. studenoga 1995., str. 16-17, pod naslovom: Mostarski biskup Perić besramno laže i monstruozno optužuje moju „Gospu“. Kako smo već pisali u dvije posljednje reakcije ovoga Ordinarijata, odmah 1. prosinca 1995., shvativši ozbiljno prijetnju, u odgovoru naslovljenu „Filmske fikcije“, Ordinarijat je pozvao da se prijetnja ostvari.

Istine radi, valja reći da redatelj o tužbi ne govori u prvom licu jednine, nego u ime „distributera“. No, kako u dijelu intervjua posvećenu filmu „Gospa“ prevladava prvo lice množine – a samim time što smo samo od njega čuli da se razmišlja o tužbi i u naslovu intervjua jasno se kaže: biskup Perić „monstruozno optužuje moju ‘Gospu’“ – naš poziv i ohrabrenje da se izađe na sud išao je na njegovu adresu. Jesmo li u pravu, neka Redatelj provjeri kod svoga producenta Igora Prizmića, ili pročita njegovu Izjavu u Nacionalu, od 9. kolovoza 1996., str. 3-4., iz koje je razvidno da su u to vrijeme – zbog pogolemih financijskih gubitaka – najspominjaniji bili prizivi i pozivi na sud.

2. Pisac teksta o kojem se govori u filmu – scenarist

Redatelj, kako u Panorami 1995. tako u 7Dnevno 2017. u priču o nastanku filma „Gospa“, kao auktora teksta – scenarista navodi akademika Ivana Aralicu. U 7Dnevno: „Ponajprije, poštovani pišče Izjave, scenarist (pisac teksta koji se govori u filmu) nisam bio ja, nego najveći hrvatski pisac Ivan Aralica. Dakle, filmsku scenu susreta biskupa [Žanića] i visokog djelatnika jugoslavenske tajne službe nisam ja napisao, ja sam to prenio u sliku. To biste, kada već hoćete biti filmski analitičar i kritičar, morali znati. A Ivan Aralica nije bilo tko i nije slučajno napisao tu scenu. Napisao ju je zato, jer je biskup Žanić uistinu imao niz sličnih susreta, sviđalo se to vama ili ne.“

Odgovor: U intervjuu koji je biskupijskom časopisu Crkve na kamenu, 5/2002., str. 12-15, akademik Aralica dao uredniku don Boži Goluži na pitanje: „Ako se ne varam, vi ste napisali scenarij za film ‘Gospa’ […]”, Scenarist odgovara: „Ja nisam jedini scenarist filma. Nakon mene bilo je i drugih koji su napravili konačnu verziju. Osim toga, čak da sam scenarije radio u zadnjoj verziji, između scenarija i realizacije stoji mogućnost preinaka. No, sve to, i prepravci moga scenarija i filmska realizacija, ne lišava me autorstva scenarija u njegovu najvećem dijelu. Jedna od bolnih stvari u mom životu jest taj prigovor da sam biskupa Žanića prikazao kao suradnika komunista. Moji protivnici među filmskim kritičarima, znaju da me to boli, na tomu su inzistirali koliko su više mogli.“ Pa evo inzistira i Redatelj 2017.

Završavajući odgovor, akademik je Aralica više nego jasan: „Da sam znao da to neću moći izbjeći, ili scenarij ne bih radio ili bih prije scenarija napisao knjigu koja taj privid ne bi dopustila. Ja bih u knjizi znao obraniti rezervirani stav episkopata prema ukazanju. Moj grijeh, moj preveliki grijeh zašto sam se u to miješao!“

3. Milicija koja je pomalo regulirala promet

Redatelj se u više navrata, 4 puta, iščuđava i pita kako se u našoj reakciji moglo reći da je „milicija po malo regulirala promet“. No, prava je insinuacija da smo rekli kako je „milicija po malo regulirala promet“ u „vrijeme kada su sudski gonjeni i osuđeni fra Jozo Zovko, fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić“!

Odgovor: Uvjereni smo da nitko dobronamjeran u našoj rečenici nije mogao pročitati da je „milicija pomalo regulirala promet“ u vrijeme kada su progonjeni hercegovački franjevci. I ne samo oni. Bilo je i drugih svećenika i vjernika laika – posebno mladih. Ali kako smo mi za Sedlara „besramni lašci“, svjedočanstvo prepuštamo tadašnjem međugorskom kapelanu fra Tomislavu Vlašiću, s kojim je „tih godina nerijetko u društvu bio“ i sam Redatelj. Valjda će njemu vjerovati. Naime, u  publikaciji A Medjugorje la Madonna è viva. Colloqui con padre Tomislav Vlašić, Mestre, 2008., str. 41., Vlašić izrijekom kaže: „Nakon, otprilike, prve obljetnice [tj. 1982. – dakle, pola godine ranije nego što je prema filmskoj klevetničkoj konstrukciji započela “suradnja” rektora Perića i zloglasnog KGB-a], njihov stav [tj. komunistâ] počeo se mijenjati jer su shvatili da okupljanje ljudi u Međugorju nema političkih konotacija. Nešto kasnije, točnije u zimu 1983. ‘započinje’ jedna nova politička aktivnost ondašnjih vlasti koja je nastojala promicati i uvoditi ‘vjerski turizam’ i brzu izgradnju kuća koje bi poslužile u tu svrhu. Nakon toga, režim u potpunosti mijenja taktiku: počinje iskorištavati međugorska ukazanja i okupljanje naroda za vlastite interese i materijalno bogaćenje.“

4. Biskup Žanić mijenja stajalište

Redatelj: „Recimo, kako objasniti činjenicu (o njoj u vašoj Izjavi nema govora) da biskup Žanić u svojoj propovijedi u Međugorju od 25. srpnja 1981., javno pred masom vjernika kaže: ‘Djeca ne lažu, sve je istina’! To sam po prvi put čuo o ovome u filmu, ne znam odakle su autori to nabavili, a čini se da se zaista radi o autentičnom glasu biskupa Žanića ili se varam?!“

Odgovor: Redatelj se ne vara. Nego opet krivo tvrdi. Naime, u našoj reakciji jasno se kaže: „Kakav je stav u to vrijeme imao mostarski biskup, može se vidjeti i u samom filmu koji prenosi Biskupovu propovijed za vrijeme sv. krizme od 25. srpnja 1981.“

Zašto ovo Sedlar nije uočio, to samo on zna. Je li odgovor u našem tumačenju, a što nikako ne ide u prilog Redateljevu navođenju da je to posljedica „suradništva“?

5. Dva biskupa ni u kojem slučaju nije kompletna Crkva

Redatelj o filmu „Od Fatime do Međugorja“. „Autori filma ne znam, ne znam njihove ciljeve (osim što, pretpostavljam, žele, kao i svi autori, da film vidi što veći broj ljudi), ali nisam dobio dojam da ovim filmom oni žele blatiti ‘ne samo osobe, nego i Crkvu’. ‘Dva biskupa ni u kom slučaju nije kompletna Crkva’.“

Odgovor: Iako nam nije bila namjera radi klevete bačene na dvojicu biskupa ustvrditi da je samim time oblaćena i cijela Crkva, ipak ćemo usput reći. Već je sv. Ignacije Antiohijski (mučen početkom 2. stoljeća) u Poslanici Smirnjanima rekao: Ubi episcopus, ibi Ecclesia – Gdje je biskup, ondje je i Crkva. Dakle, bez biskupa nema poimanja konkretne Crkve. No, mi ni u kojem slučaju nismo imali namjeru dogmu o Papinskoj nezabludivosti protegnuti na mjesne biskupe. A što smo onda u tumačenju „suradništva“ biskupa rekli: „Ne govori li ovo da auktori filma blate i samu Crkvu ako Sveta Stolica ovakvim postupkom – umjesto ‘zaslužene kazne’ – daje biskupu Žaniću pohvalu?”

6. Sedlar i mostarski biskupi

Zašto redatelj Sedlar – koji „je živio, odgajao se, družio, druži se i družit će se s nizom veličanstvenih hrvatskih svećenika (i franjevaca i petrovaca) koji su mu u mnogočemu bili i ostali nedostižan uzor“ – već više od dvadeset godina svoj lûk napinje i otrovne strjelice upućuje na mostarske biskupe, zaista nije nam jasno. Da mu mostarski biskupi nisu uzor, na to, svakako, ima svako pravo. No, klevetati, ni po Božjem ni po ljudskom zakonu, nitko, pa ni Sedlar, nema pravo! Govorimo li sad mi istinu, ili Jakova Sedlara klevećemo, neka za sada prosude čitatelji.

Kleveta prva. „Ono što me zaprepastilo je da su biskup Perić i njegov ured u Mostaru napisali pismo protiv filma i poslali ga na 1200 adresa u SAD. U glavnom u biskupske urede i katoličke Crkve po Americi. […]. U Americi žive 54 milijuna katolika. Mi smo, na jedan užasan način oštećeni“ (Panorama, 29. studenoga 1995.).

Istina. Biskupski ordinarijat iznio je svoje mišljenje o filmu isključivo s crkveno-religioznoga stajališta. To je učinio, 17. lipnja 1995., tj. dva mjeseca nakon što se film počeo prikazivati po hrvatskim i inim kinodvoranama. Nije poslano “1200 pisama” na razne adrese, kako nas okrivljuje režiser. Kancelar je u ime Biskupskog ordinarijata sredstvima javnog priopćavanja poslao tekst, a objavili su ga listovi Slobodna Dalmacija, 19. VI.; IKA, 21. VI.; Glas Koncila, 26. VI.; Crkva na Kamenu, br. 7/1995., a posredno i djelomično i Obzor, 26. VI. 1995.

Da se biblijski izrazimo: Ako Sedlar pronađe i stotinu puta manje, dakle, 12 adresa, u Americi na koje je Ordinarijat u Mostaru izravno uputio pismo, neka nas ne štedi!

Kleveta druga. „Ima indicija da su neke kazete upravo iz Mostara puštene u opticaj dok film igra u kinima što je kriminalni akt za koji postoji kazna od 7 do 15 godina zatvora“ (Panorama).

Istina. Igor Prizmić, producent filma „Gospa“, u Nacionalu, 9. kolovoza 1996., str. 3-4. (dakle 14 mjeseci nakon reakcije Ordinarijata na film „Gospa“), ni jednom riječju o „1200 pisama“ niti o mogućnosti da je „netko iz Mostara pustio u opticaj kazete“, nego: „U filmu ‘Gospa’ ukupno je uloženo 4.700.000 USD, od toga 1.700.000 USD uložili smo Ivan Perković i ja. U ovom trenutku nalazimo se u izuzetno nepovoljnoj situaciji jer nitko od investitora, među kojima je i određeni broj mojih prijatelja i dugogodišnjih poslovnih partnera iz Amerike i Kanade, nije vratio ni centa.

Obmanula nas je američka tvrtka ‘Penland’ na koju smo, na inzistiranje Jakova Sedlara, prenijeli sva prava. Umjesto najavljenih i obećanih 400 kopija, pojavilo se samo 30 kopija filma.“

Nije valjda – pitamo Sedlara – da je ostalih 370 kopija nezakonito pribavio biskup Perić – „ili neko iz njegova ureda u Mostaru“ – te tih 370 kopija, dok se u kinima prikazivalo 30 kopija, „svojim kanalima“ odaslao u razna američka i svjetska kina i na taj način uvelike oštetio režisera, distributera, auktora i producenta?!

Kleveta treća. „Kad je film ‘Gospa’ u pitanju, biskup Perić je prije godinu i pol u svome pismu Vatikanu besramno lagao tvrdeći da smo franjevci i ja tim filmom zaradili 5.400.000 USD!“

Istina. Biskup Perić nikada nije uputio „pismo Vatikanu“ u kojem je ovo izjavio! Neka Sedlar pokaže to pismo!

Kleveta četvrta. „S obzirom na ono što znam, čini mi se da je dio iz filma, sasvim vjerodostojan“

Istina. Živo nas zanima koji je to dio „sasvim vjerodostojan“. Vjerujemo da to zanima i sve čitatelje ovih optužaba i odgovora. Nemamo ništa protiv da se Redatelju na raspolaganje stave svi arhivi koji čuvaju spise Udbe i dadnu mu sve dokumente, a koje Biskupu na uljudnu molbu nisu dali. I neka na sudu dokaže vjerodostojnost „Crnice“ koja ima preko „1000 stranica“  i svih drugih spisa i dokumenata i „suradništvo“ biskupa Žanića! Neka pozove, kada već zna gdje stanuje, i „djelatnika jugoslavenske tajne službe Lasića“. Nema nikakve potrebe za sučeljavanjem s biskupom Perićem, jer se on ni u filmskoj konstrukciji ne dovodi u vezu s jugoslavenskom Udbom pa ni s Lasićem. Ne čini li se Redatelju da je ovo i za njegovu vjerodostojnost conditio sine qua non?

Kleveta peta. „Nisam jedini koji će za biskupa Ratka Perića reći da od svoga dolaska na čelo Mostarsko-duvanjske biskupije nije u nju donio mir. Na žalost, on je donio nemir, sukobe, podijelio je hrvatski narod …“

Istina. Kako govori i za koji se Mir zauzima biskup Ratko Perić, od biskupskoga posvećenja do danas, dobro je poznato hrvatskom narodu i katoličkom vjerniku. Do danas – i za Redatelja „vrhunskoga dokumentarnoga filma“ – nije se čulo da je itko objektivan i nepristran od Hrvata i katolika rekao da je biskup Perić svojim djelovanjem „donio nemir, sukobe i podijelio hrvatski narod“ i bio „suradnik“ najozloglašenije tajne službe 20. stoljeća, čak i kada se SSSR i KGB raspao! Biskupova jasnoća i hrabro zauzimanje za prava hrvatskoga naroda svima su dobro poznata. Ako J. Sedlaru Biskupov nacionalni identitet nije jasan, neka izvoli i pita sve od običnih bogobojaznih ljudi do visoke politike i diplomacije, jednako domaće kao i međunarodne.

Kleveta šesta. „… na sve načine pokušavao je i pokušava govoriti sve najgore o Međugorju. […] Ono što je trajno je njegova, rekao bih, konzistentna mržnja čak i prema razmišljanju da se Gospa ukazala u Međugorju. […]. Ponižavana i kažnjavana bila je (i jest) masa hodočasnika koja se nije mogla načuditi negativnoj strasti kojom su oba biskupa govorila o Međugorju.“

Istina. Ono što je trajno, i kod biskupa Pavla i kod biskupa Ratka, jest traženje istine o Međugorju: obrana Božje istine, Gospina dostojanstva i obraza Crkve.

Isus je jednom rekao, za naše ljudsko poimanje vrlo neobične, možemo reći i teške, riječi: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač” (Mt 10,34). Hoćemo li nakon ovih evanđeoskih riječi Isusa proglasiti čovjekom nemira i pomutnje, razdora i sukoba, čak i među ukućanima? Jasno, Isus donosi mir. On je Mir naš. Darovatelj mira, ali ne mira koji svijet daje. Kristov Mir sazdan je na Istini i Pravdi. Do takva mira dolazi se, kako biskup Perić prepisa od sv. Pavla u svoje biskupsko geslo, „kroz mnoge nevolje“. On taj put nije izabrao, nego je na taj put pozvan, za taj put izabran. Tim mu se krstom krstiti, ako biskup – apostol Kristov želi biti.

Kleveta sedma. „On je svoj stav izrekao prije bilo koje komisije“.

Istina. Izjave biskupa Perića o Međugorju počinju nakon njegova ređenja u Neumu, 14. rujna 1992. Neka Sedlar dokaže i objavi i jednu njegovu javnu izjavu prije zaključaka biskupijskih komisija i Komisije ondašnje Biskupske konferencije i Izjave same BK iz 1991.?

Ponovimo i ovdje: Uvjereni smo da film – a ovakvom „obranom“ čak i sam Sedlar – šteti i samomu Međugorju. Jer kako prihvatiti da Bog „blagoslivlje“ nečiju klevetu da bi pokazao Istinu i obranio čast Blažene Djevice Marije?!

Kleveta osma. „Tih godina nerijetko sam bio u društvu fra Tomislava Vlašića, fra Slavka Barbarića, fra Leonarda Oreča i još nekih franjevaca. Od strane biskupa Žanića, a kasnije Perića, bili su ponižavani i kažnjavani. Bili su vrlo tužni, bili su nesretni da u miru nisu mogli raditi svoje poslanje.“

Istina. Ne smatrajući Sedlara odvjetnikom, kako pojedinaca tako i cijele franjevačke zajednice u Hercegovini, mislili smo ovu njegovu izjavu i ne komentirati.

Crkveni zakon jasno je propisao prava i dužnosti. Ako je komu koje pravo nepravedno uskraćeno, ne treba pred Biskupom drhtati i „ukočena lica“ hodati, nego neka se obrati višemu auktoritetu. Odluke mjerodavnih u Crkvi obvezuju jednako i biskupe i svećenike, redovnike i redovnice kao i sve vjernike. Mi smo Katolička Crkva, a ne „kršćani na drugi način“.

Kleveta deveta. „Meni osobno, ovaj film nije donio ništa novoga osim podataka da je kontaktirao visokoga djelatnika KGB-a Maxsimova i obratno. […]. Uistinu mi je svejedno da li je biskup Perić s Maximovom stvarno ispijao čaj ili votku u rimskom hotelu Columbus.“

Istina. Uvjereni smo da Sedlar, kao čovjek „filmskoga zanata“, dobro zna koji su se sve „alati“ koristili da bi se ovaj klevetnički uradak “Od Fatime do Međugorja” napravio. Ono što bi kod obična gledatelja moglo ostaviti dojam istinitosti, način na koji se to postiže, njemu je vrlo znan. Tako je sigurno primijetio da je faksimil koji govori o susretu u restoranu Columbus u Rimu datiran 3. rujna 1981. i da „agent“ „čaj i votku u Columbusu“ nije ispijao s rektorom Perićem nego, po njegovim „tvrdnjama“, s izvjesnim Pietrom Sambijem. Od istoga „agenta“mogao je čuti (28. minuta filma) da se prvi put s Perićem navodno „susreo“ u prosincu 1982. Dakle, oko 15 mjeseci nakon Sedlarova „čaja ili votke“. Ako ovo nije primijetio, kako je onda mogao film ocijeniti kao „vrhunski“?!

Zašto mu je sve ovo trebalo?

Završavamo, ne samo ovaj osvrt na Sedlarovu izjavu, nego i uopće bilo kakvu javnu – medijsku prijepisku na ovu temu. Jasno, ne iz razloga što nam je ponestalo argumenata. No, smatramo da nema nikakva smisla čitatelje više mučiti. Biskupski ordinarijat u Mostaru, nakon svega – filmskih i Sedlarovih kleveta – imao bi moralnu obvezu te ljudsko i civilno pravo da zbog svih ovih kleveta, dovede klevetnike i pred ovozemaljski sud te i na taj način zaštiti osobnu čast i biskupsko dostojanstvo dvojice predvodnika ove mjesne Crkve. Naime, ljudski i crkveno teško je gledati i dopuštati da svatko, kada mu god padne na pamet, nerazumno kleveće pastire ove mjesne Crkve i unosi nemir u srca vjernika.

Psalmist, svjestan vremena u kojemu živi, uskliknuo je: „A, sad čemu da se nadam, Gospode? Sva je moja nada u Tebi“ (Ps 39,8). Stoga i mi, svjesni da je jedini Pravedni i Istiniti sud onaj Gospodinov, pred kojega ćemo svi doći, i brže nego mislimo, Njemu povjeravamo život i djelo naših pastira. A čitateljima poručujemo: Istina uvijek ugleda svjetlo dana u kakvu god mraku ili grobu bila!

Mostar, 7. lipnja 2017.

Don Željko Majić

generalni vikar

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE