Vijesti
22. February 2019.
Foto:
IKA

U palači „Milesi“, u svečanoj dvorani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu, u petak, 22. veljače, upriličeno je predstavljanje knjige „Nada koja ne postiđuje“ biskupa Ratka Perića iz Mostara. Domaćin predstavljanja bio je akademik Davorin Rudolf. On je na početku pozdravio auktora i predstavljače: msgr. Marina Barišića, splitsko-makarskoga nadbiskupa i splitskoga metropolita, i msgr. Antu Ivasa, šibenskoga biskupa u miru, te među mnogobrojnom publikom: župana splitsko-dalmatinskoga Blaženka Bobana, splitsku dogradonačelnicu Jelenu Hrgović Tomaš i rektora Sveučilišta u Splitu prof. Dragana Ljutića.

Nije to bila samo prilika predstavljanja još jedne knjige o hrvatskom Blaženiku i Mučeniku, nego večer u kojoj je svima, jednako akademicima, profesorima, političarima, svećenicima, redovnicama i svima nazočnima pokazano zašto se bl. Alojzije katoličkom svijetu, i za svoga života i danas, ukazuje ne samo dostojan divljenja - admirandus, nego i nasljedovanja - imitandus. I nimalo slučajno, nego Božjim promislom vođeno, u Akademiji znanja i umjetnosti – Zavodu za znanstveni i umjetnički rad.

Nakon što je nadbiskup Barišić donio dosad široj javnosti nepoznate podatke o tijesnoj vezi Stepinca i Splita, prisjetio se njegove pobožnosti i poklonstvena stava kao mladoga svećenika koji je u svojstvu izaslanika nadbiskupa Bauera bio na blagoslovu kamena temeljca župne crkve u Dicmu; posjeta samostanu u Sinju, sudjelovanja u sprovodnim obredima don Frane Bulića u Zagrebu, Splitu i Manastirinama (1934.); brige za prognane i izbjeglice iz Dalmacije u vihoru rata; njegovih donacija za gradnju crkava na području Splita i okolice; izbora biskupa Bonefačića kao suposvetitelja na svome biskupskom ređenju (1934.). Ali i zahvalnosti vjernika splitsko-makarske nadbiskupije očitovane u hodočašću u Krašić i zagrebačku katedralu na Blaženikov grob, gdje je održana praizvedba oratorija „Slobodan u istini – blaženi Alojzije Stepinac", za koji je libreto napisao dr. don Ante Mateljan, a uglazbio mo don Šime Marović (2018.).

Biskup Ivas, koji je na poziv da bude predstavljač rekao: „Ja sam dužnik bl. Alojziju“, vratio se u svoju mladost kada se po prvi put susreo s Blaženikom. Taj njegov susret bio je u prikazu ondašnje režimske propagandne mašinerije koja je na Mučenika iznosila toliko klevete i laži. Kroz sjemenište, posebno bogosloviju, kada je živio u njegovoj svetoj sjeni, sve je te laži pobjeđivala istina koja ga je oduševljavala i punila ponosom, poštovanjem i ljubavlju te ga učvršćivala u svećeničkom zvanju. Osvrćući se na knjigu, posebno na njezin prvi dio s podnaslovom „Duhovne vježbe svećenicima“, biskup je Ivas rekao da je cijeli Stepinčev „život i svi događaji u kojima je sudjelovao kruh istiniti koji nam jako treba pogotovo u ovom današnjem vremenu“ te zaključio da je Kardinal „sveta osoba kojoj se treba diviti i još više ga treba nasljedovati. On je svojom svetošću ispit savjesti svima nama, čitavom hrvatskom narodu te cijeloj Crkvi i svijetu“.

Pisac knjige, biskup Ratko, zahvalan organizatorima i nazočnima, u svoj je osvrt, naslovljen „Rimski Pape i nadbiskup Stepinac“, uključio životnu molitveno-pokorničku nit njegove majke Bare, da joj sin bude svećenik. Postao je svećenik, i nadbiskup, i kardinal, i blaženik mučenik!

Govor biskupa Ratka donosimo u cijelosti.

Danas - 22. 2. 2019. - na blagdan Katedre sv. Petra Apostola, čašćene od apostolskih vremena preko Antiohije do Rima, čini nam se prikladnim - prigodom predstavljanja knjige „Nada koja ne postiđuje“ - progovoriti o odnosu između blaženoga Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, i Stolice apostolskoga Prvaka, Šimuna Petra.

Za vrijeme 62-godišnjega života našega Blaženika i Mučenika, na Petrovoj su se Katedri u Rimu izmijenila šestorica vrhovnih svećenika, Kristovih namjesnika i Petrovih nasljednika: Lav XIII., sv. Pio X., Pio XI., Pio XII. od 2009. časni sluga Božji, i sv. Ivan XXIII.

Rođenje. Za pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.), u Brezariću, župi Krašić, rodilo se dijete 30-godišnjoj Barbari i 44-godišnjem Josipu Stepincu. Na krštenju mu dadoše ime Alojzije Viktor. Majka Barbara, žena skromna, u radu spretna, u pobožnosti revna, u sebi čvrsto obeća Bogu, nekim unutrašnjim nadahnućem, da će srijedu, petak i subotu prepostiti i moliti svega vijeka svoga da joj ovo po redu peto dijete - novokrštenik postane Božji svećenik! Njoj najdraže i najuzvišenije zvanje koje bi željela od Boga isprositi svojom žrtvom po Isusovu naputku: Molite Gospodara žetve da on pošalje žeteoce u žetvu svoju (Mt 9,38).

Sjemeništarac. Za pontifikata Benedikta XV. (1914.-1922.), u sedmom razredu gimnazije, današnjem trećem, Alojzije se javi u sjemenište u Zagrebu. Želi biti svećenik. U majke samo dvije suze niz obraze i pojača postove i molbe: mogao bi Bog dati! Učenik završi treći gimnazije, i 8. svibnja 1916. navrši 18 godina.

Časnik. Car u Beču odredi za cijelu Carevinu da takvi punoljetni učenici u svibnju završe treći, a, kroz svibanj i lipanj, i četvrti s maturom. I ravno na frontu! Prešnije je bojište nego sveučilište! Tko će sada preživjeti vojsku? - uzdiše tužna mati Bara. Što će biti sa sjemenom zvanja u metežu rata? - Ode zrnje u trnje! Ne, nego u Božje ruke, okreće majka sklopljene ruke prema Bogu! Treće godine, vijest s bojišnice: Alojzije poginuo! Srećom, ne bî istina. Ali jest istina da je 16. lipnja 2018. ranjen, zarobljen u Italiji i završio u Noceri u Umbriji liječeći ratnu ranu na nozi. Godine 1918. pripremajući u Rimu mirovni ugovor s talijanskom vladom, Ante Trumbić (1864.-1938.), predsjednik Jugoslavenskog odbora, doznaje „da u Noceri i dalje borave zarobljenici – časnici iz Hrvatske“.[1] Posjeti ih i savjetova im da se svi upišu kao članovi jugoslavenske dobrovoljačke legije. Oni to učine, a Trumbić njihov popis predade talijanskoj vladi koja ih odluči pustiti iz logora. Zarobljeni se vojnici prevezoše do Soluna. Koji moradoše odslužiti još neko vrijeme vojsku, ostadoše. Među njima i Stepinac. A ostali otiđoše svojim kućama.[2] Tu Stepincu bi uručena i dobrovoljačka legitimacija. Možda će valjati, jer nikada se ne zna što se u životu iza brda valja. Međutim, kasno Stepinac do Soluna stiže, tek 6. prosinca 1918. - 80 dana nakon proboja i bitke, jer bojište bî provaljeno 17. rujna. Nije dakle ni vidio Solunske fronte. Čak mu skinuše čin poručnika, a ostaviše čin pričuvna potporučnika. Poslan u Vranje, zatim u Gnjilane i u Prištinu odakle u proljeće 1919. prispje u Zagreb, demobiliziran. 

Agronom. Godine 1919. upisa se na agronomiju u Zagrebu. Samo majka razočarana, jer vidje da će sjeme zvanja poćukati zagrebačke ptice. Ali ona uporna kao sv. Monika, Augustinova mati, ne prestaje moliti i postiti, pa što Bog dadne. Student je u prvom semestru bio uredan samo u pohađanju sv. Mise i sv. ispovijedi, ne položi nijednoga ispita. Vrati se kući neobavljena posla, na žalost očevu, a na radost majčinu. Ona sve na jednu: on će ipak u bogosloviju! Možda mu pomognu moje srijede, subote i molitve?

Samo ne bogoslov. Za pontifikata Pija XI. (1922.-1939.), Stepinac samo jedno zna: u bogosloviju NE. Šalji ga kuda god hoćeš, ali bogoslovija ne dolazi u obzir ni pod razno. Pogotovo kada je vidio neuredan život pojedinih svećenika i u vojci i na nekim župama. I ono malo zvanja što je u njemu klijalo pokaza se nestalnim zbog nevolje i rata. I sve ga pokoleba. Majku ipak nešto vuče da i dalje moli o kruhu i vodi. Neka ovi postovi i molitve budu Bogu na slavu, a momu sinu na duhovno zdravlje! ponavlja u sebi da je Bog čuje. 

Zaručnik. Potkraj 1923. sa znanjem roditelja javi se pismom djevojci Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja iz osnovne škole. Nudi joj prsten i ozbiljno se kani s njome oženiti. Majka šuti, ne prestaje moliti i postiti, više nekom „nadom protiv nade“ nego „nadom koja ne postiđuje“, jer vidi da će zvanje usisati ovozemaljske brige. Životna se partija ukaza i Mariji na obzorju snova. Razmijeniše 21 pismo u tri mjeseca: on njoj 9, ona njemu 12. I u 12. pismu ona odusta: „Baš zato što Te smatram previše poštenim i plemenitim, ne mogu i ne smijem Te varati“. Kao što je on čudno odbijao pomisao na bogosloviju kroz osam godina, tako je ona sada čudno odbila misao da se za njega uda. Nitko radosniji od majke, pogotovo kada Alojzije njoj dade svih 12 pisama da ih odnese nesuđenoj zaručnici! „A moja uništi“, piše Alojzije Mariji. Uništila je samo 3, a 6 ih je očuvala (str. 38-52).

Samo bogoslov. Nakon pokušaja agronomije – propalo; nakon pokušaja zaručništva – propalo; ne će pa na će. Prođe osam godina traženja sebe. Kao izgubljeni sin. Nikamo ne prispio: ni poručnik, ni zaručnik, ni agronom! I vrati mu se misao na bogosloviju. Imao je na raspolaganju od travnja do listopada 1924. odlučiti se za zvanje. Tu je i vlč. Josip Lončarić, kao sv. Andrija koji predvede onoga dječaka s pet tjelesnih kruhova i dvije duhovne ribice Isusu. Mama zna samo za srijedu, petak i subotu. Ona ne razgovara s njim, nego s Bogom. Zna da je to Božje, a ne ljudsko zvanje. A Bog će naći načina i da postove uslišuje, i da mladenačku slobodu poštuje i da Alojzija podsjeća na duboko zapretano zvanje u njegovu srcu. I, začudo, odluči on u bogosloviju! Priopći to prvo majci.[3] U Barbare samo što srce ne puče! Ali ne će novi bogoslov u Zagreb, da izbjegne gradske ćakule o bivšem sjemeništarcu i bivšem „zaručniku“! Pošalju ga u Rim s boravkom u Germanicumu, sa studijem na Gregorijani. Tu će ostati 7 godina: 3 filozofije s doktoratom i 4 godine teologije s drugim doktoratom. I doista ono jedno zrno koje pade na dobro tlo moglo bi uroditi stostrukim rodom. Vidjet ćemo.

Svećenik. Stepinac je zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Rimu, 26. listopada 1930., u 32. godini života. Svećeničko mu je geslo: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Mladu je Misu proslavio u bazilici Sv. Marije Velike, 30. listopada iste godine. Ostade još godinu dana u Germanicumu vršeći službu prefekta bogoslovima. Rimski katolik, bogoslov i mladomisnik, Stepinac je crpio svoj duhovni sok iz nakalamljenosti na Trsu – Kristu Gospodinu i Crkvi njegovoj sa sakramentnim poretkom i ćudorednim zakonom s vjerom u život vječni držeći se čvrsto Petrove katedre i primata i infalibiliteta. Vrati se u Zagreb, 1931. Za njim pet ocjena: 1 - Posve plemenite naravi; 2 - U svemu vrlo solidan, najsolidniji; 3 - Istinski pobožan; 4 - U disciplini vjeran i 5 - Vrlo marljiv (str. 53-56). 

Tek tada, kada se kao mladomisnik vratio iz Rima, u 33. godini, majka mu Barbara otkri svoju privatnu tajnu postova i molitava da bude svećenik. On joj srdačno zahvali i potaknu je da i dalje moli da bude - "dobar svećenik"! 

Ceremonijar. Najprije djeluje kao obredničar nadbiskupa Antuna Bauera (1856.-1937.). Nadbiskup ga šalje na neke župe da riješi neke teške „hercegovačke“ slučajeve. I riješio ih je. Prešavši 72. godinu, Baueru misao na koadjutoru. Mislio i radio punih šest godina, od 1928. do 1934. Bio je 1928. predložen dr. Antun Slamić, nadbiskupov tajnik, komornik. I skinut s liste.[4] Kralj u Beogradu postavlja veto na predložene kandidate. Kako koji dođe na glas, tako bude ozloglašen! A u slučaju prazne biskupske stolice, trećina prihoda nadbiskupije u državnu kasu. Država kažnjava Crkvu i tako i tako: kažnjava je ako predloži valjane kandidate, pa ih ona sruši. A kažnjava je otimajući joj prihode što se ne brine da popuni biskupsku katedru valjanim kandidatima! Treba izabrati zagrebačkoga koadjutora koji je po volji rimskomu Papi i beogradskomu Kralju! Haj ga nađi! Godine 1932. bi predložen Aleksandar Gahs (1891.-1962.). Njega obori kralj, koji reče: Ne mogu dva Aleksandra upravljati u Jugoslaviji![5]

Kandidat. Sasvim slučajno msgr. Ivan Starčević (1877.-1934.), senjsko-modruški biskup (1932.-1934.), za jednim ručkom na Dvoru spomenu nadbiskupu Baueru: Pa evo ovaj! - Koji? Ovaj što odnese tanjure u kuhinju, ceremonijar. Bauer ga tek tada primijeti! Godinâ ni 36, a svećeništva: 3,5 – slovima: tri i pol godine! Kao mladoliki David u vrletnoj planini.

U veljači 1934. umrije pomoćni biskup Dominik Premuš, a nadbiskup Bauer pade u postelju. Jedva se dovuče do stola i napisa pismo Nunciju u Beograd: „Teško sam bolestan, zapravo bolestan na smrt. Što će biti bez koadjutora? Interkalar je - [upražnjena stolica] strašna stvar za nadbiskupiju. Vlada će zavlačiti imenovanje moga nasljednika samo zato, da što više prihoda izvuče za sebe. Propao je vaš kandidat dr. Magjerec, propali su moji kandidati, propao je i dr. Gahs. Ne znam drugo nego da vas zamolim, da predložite dr. Alojzija Stepinca. On je mlad, trebat će dispenzu, no ja za njega jamčim, a drugoga ne znam niti ga mogu predložiti“.[6] I kao što je sve od 1918. do 1924. išlo puževim korakom u opredjeljenju za zvanje, sada će sve bljesnuti svjetlosnom brzinom.

Nuncij proslijedi poruku i preporuči Stepinca Državnom tajništvu u Vatikan.

Tajništvo se obrati za informacije Rektoru Germanico-Hungaricuma gdje je Stepinac proveo 7 godina (1924.-31.).

Od rektora 5. ožujka 1934. u Vatikan sve same pohvale o Stepincu, samo nije kanoniziran.

Državno tajništvo s Papom na čelu prihvaća Stepinčevo ime i javlja kralju.

Kralj šalje ministra Stjepana Srkulja da se raspita u Zagrebu o Stepincu zna li ga itko. Nadbiskup mu Bauer kaže samo tri rečenice: „Prva, Stepinac je sin dobrostojećih seljačkih roditelja. Druga, bio je solunski dobrovoljac i, treća, mnogo radi za sirotinju na zagrebačkoj periferiji“.[7] Kralj pristade.

Međutim, 4. travnja 1934. kralj odusta. Neprikladan. Obrazloženje? - Bez obrazloženja! Križevački vladika Dionizije Njaradi nagovori Bauera da pođe Nunciju i zajedno s njime kralju. Tako i učine. Bauer stigne u Beograd 12. travnja. Sutradan audijencija kod kralja. Bauer jednostavno podsjeti: „Veličanstvo, kraljeva se ne poriče!“ Uostalom on je bio „solunac“. Dokaz? - Nadbiskup izvadi onu „vojnu bukvicu“ o dobrovoljačkoj legiji. I udobrovolji kralja koji se zaufano ponada da će u Hrvatu Stepincu naći pouzdana podupiratelja unitarističke države i hegemonističke politike! Bauer uvečer u Zagreb.

Tih dana Bauer reče Stepincu da će biti njegov koadjutor jer je tako Papa odlučio. Stepinac, duboko potresen i iznenađen pade na koljena i zamoli ga sklopljenih ruku da ga mimoiđe taj križni put. „Ali imenovanje je u putu“, veli mu nadbiskup. Čim je stiglo, trebao je otići u Beograd i dati pisani pristanak. Branio se pred Nuncijem da je premlad. Nuncij ga utješi: „Budite mirni, mana da ste mladi, postaje svakim danom sve manja“.[8]  

Koadjutor. Tako papa Pio XI. imenova vlč. Alojzija Stepinca zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, tj. s pravom nasljedstva, 28. svibnja 1934. Iz pera urednika Katoličkoga lista dr. Stjepana Bakšića (1889.-1963.), također kandidata za nadbiskupa, samo pohvale. Evo sažetka: Mlad je, ali ga rese velike vrline: prava svećenička duša; po Srcu Isusovu; duboko odan molitvi; krasi ga duboka čednost i poniznost; srca milostiva prema sirotinji; pun apostolskoga žara za Kristov križ; "zato imademo jamstvo, da će sveta Kristova stvar u ovo teško doba naći u njemu braniča prožeta onom požrtvovnošću, o kojoj nam govore prva kršćanska vremena"; pun bratske ljubavi; prožet duhom evanđeoske pravde; pučanin, osjećajne duše za tegobe življenja; on je k tomu pun najsvetijih ideala, kojima dušu ispunja svetost svećeničkoga zvanja; budući će "nadbiskup biti svome vjernom puku najbolji otac i prijatelj spreman, da za nj moli, radi i trpi, da svim svojim moćima i sposobnostima bude žrtva ljubavi za svoj narod"[9] (str. 53-56). Proročke riječi.

Ređen je za biskupa u Zagrebu, 24. lipnja 1934. na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, nad kojim bijaše „ruka Gospodnja“. E sada se ta božanska ruka nadvi nad Stepinca, koji će biti doduše „glas vapijućega“ u trima totalitarističkim pustošenjima, ali će poput Krstitelja ostati „svjetiljka što gori i svijetli“. Bauer prepusti upravu nadbiskupije mladomu koadjutoru koji ponovi misao Grgura VII., pape (1073.-1085.), prognanika: „Pravdu ljubim, a nepravdu mrzim“, i dodade da se u ljubavi prema svomu hrvatskom narodu ne će dati natkriliti. Svećenicima zabrani sudjelovanje u aktivnoj politici. Pokaza povjerenje u hrvatske izabrane političare. Predvodnik velikih hodočašća na Mariju Bistricu, gdje će započeti gradnju monumentalna Križnoga puta kao mjestu izvora sveopće moralne obnove hrvatskoga naroda. Voditelj euharistijskih kongresa po nadbiskupiji, njih 14. Usko povezan s drugim hrvatskim biskupima. Promicatelj kulta bl. Nikole Tavelića u vidu njegove kanonizacije. Osnivač novih župa u Zagrebu i unaokolo. Reformator Katoličke akcije itd. Posta rezidencijalnim nadbiskupom, 7. prosinca 1937. I poče izrastati u figuru Mojsijeva uzrasta i vodstva  postajući svima sve!

Za hrvatsku državu. U ratnim godinama Stepinac je izričito i Četrdeset prve i Četrdeset pete za samostalnu hrvatsku državu. Nije hrvatski narod malodoban dječak kojemu je potrebno tutorstvo: Bosfora, Beča, Budimpešte, Berlina ili Beograda, nego odrastao narod koji je moćan i hoćan upravljati sobom i svojom državom! Založi se Nadbiskup i kod pape Pija XII. (1939.-1958.) za priznanje hrvatske države, ali Vatikan se drži milenijskoga pravila i prava da države, nastale u ratu, priznaje samo nakon potpisa mirovnih sporazuma. U 1489 dana NDH intervenirao je 362 puta, od toga kod Pavelića 32 puta (str. 202-235).   

S Papom. Godine 1943. Stepinac dođe u pohod ad limina. Podnese izvješće, od 24. svibnja, o tome što je Crkva učinila za Srbe i Židove. Na stol Svetoj Stolici stavi 34 dokumenta: 24 u korist Srba i 10 u korist Židova. Susret s papom Pijom XII. 30. svibnja srdačan i pun uzajamna povjerenja (str. 236-240).

Corpus delicti. U taj mjesec svibanj '43. upade i datum neautentična pisma koje je u Stepinčevo ime pisano i njemu pripisano, kao da ga je on Papi poslao. Kopija je pisma u Ministarstvu vanjskih poslova NDH nađena, u komunističkoj optužnici navedena, a u presudi 1946. sadržana kao dokaz da je Crkva prevela 240.000 Srba na katolicizam. A ta nepotpisana i stoga nedokazana talijanska kopija, koja sa Stepincem veze nema, i o kojoj je visjela sva komunistička agitpropaganda, a srpska se produžila do 2016. godine, i kojoj je u knjizi posvećeno stotinu stranica (241-345), posta corpus delicti - dokaz laži i montaže komunističke optužbe, istrage i presude! Klasičan bumerang! A Stepinac na današnji dan, 22. veljače 1952., reče: „Dovedite mi jednoga koji je prisilno preveden u Katoličku crkvu“.[10]

Osuđen. Kada ga ne namamiše da uspostavi nacionalnu hrvatsku Crkvu odijeljenu od Katedre sv. Petra, osudiše ga na 16-godišnju robiju. Majka ga treći put posjeti u Lepoglavi. Što mu je u deset dopuštenih minuta mogla reći nego: Sinko, u svakoj si mi molitvi bio pred očima, sada pogotovo na ovome križu! A on ponovi svoje svećeničko geslo: Majko! A ja, Bože, zakloni da bih se ičim ponosio osim Križem Gospodina našega Isusa Krista! Nije je više vidio, u prosincu 1947. preseli u vječnost.   

Kardinal. U studenome 1952. najavljen, a u siječnju 1953. imenovan, kardinal nije mogao u Rim. Dok Papa održava konzistorij s 23 kardinala u Vatikanu, novi stožernik u Krašiću veli: „Više puta sam govorio i poručio Svetom Ocu, među ostalim i 1945. i 1951. g. kada sam došao u Krašić: 'Ako moja osoba imalo smeta interesima Crkve, onda Vas molim, smijenite me!' Ja bih mu noge poljubio, da to učini. Ali, eto, on to ne čini“.[11] Nego ga grimizom časti! Od 56 kardinala koje je Pio XII. 1953. i 1958. imenovao, trojica su blažena: prvi A. Stepinac (1998.), drugi A. Roncalli - papa Ivan XXIII. (2000.), i sveti (2014.); treći C. von Galen (2005.).

Izvanredno zaslužan. U Tajnom konzistoriju u Vatikanu, 12. siječnja 1953. Pio XII. govori kardinalima: „Iako je odsutan [kard. Stepinac], mi ga očinskom ljubavlju grlimo i živo želimo, da bi cio svijet znao, da smo ga počastili dostojanstvom rimskoga grimiza, ali ni iz jednoga drugoga razloga, nego samo zato da nagradimo njegove izvanredne zasluge, kao i da posvjedočimo njegovu narodu dobrohotnost, da na osobit način pohvalimo i utješimo naše drage sinove i kćeri, koji u tim preteškim vremenima ispovijedaju odlučno svoju katoličku vjeru“.[12]

Jubilarna čestitka. Godine 1955. – Papina čestitka za Kardinalov Srebrni jubilej misništva: „Tebi, ljubljeni naš sine, koji slaviš dvadeset i pet svećeničkih godina, bogatih zaslugama, i dok hvalimo Tvoju krjepost postojanu u životnom boju, moleći od Boga utjehe i prateći Te očinskim čestitkama, s ljubavlju i draga srca podjeljujemo apostolski blagoslov. Pio P.P. XII.“[13]

Umalo posumnjao. Godine 1956., kada su, unatoč biskupskom i "Non Expedit-u" (1950.) i "Non Licet-u" (1952.)[14] svećenička udruženja uznapredovala, Stepinac je bio bolno ožalošćen i kao da se malo pokolebao čuvši kolik je broj svećenika ušao u prorežimsko udruženje. Možda ja nemam pravo? - pita se kardinal. Dok je on o tome potresen snovao, javi Radio London da je Papa uputio Pismo trojici kardinala iza željezne zavjese na zapriječenim stolicama: Stepincu u Zagreb, Wyszynskom u Varšavu i Mindszentyju u Budimpeštu. Stepinac se posve razvedrio: „A Bogu hvala! Sad sam miran. Kad ste mi ono rekli - veli Kardinal župniku u Krašiću - da je u Sloveniji i provincijal OFM u CMD-u [svećeničkom udruženju sv. Cirila i Metoda], a samo trojica franjevaca ne, pa oni istom u Bosni - savjest mi se malo uznemirila, da nisam možda pretjerao u svom stavu. No, sada je jasno. Kad Sveti Otac traži mučeništvo, otklanja svako prigovaranje, onda je do kraja sve jasno!“[15] U tom pismu Papa kaže trojici kardinala: „Budite uvjereni da se čitava crkvena obitelj s poštovanjem divi onomu što vi već toliko vremena podnosite u šutnji […] ali, naprotiv, s hrabrom jakošću svetih mučenika dajete javno svjedočanstvo svoje vjere, da isti vaši progonitelji - prema kojima se također proteže nalog kršćanske ljubavi – zadobiju oproštenje od Onoga koji, spreman na zagrljaj, s ljubavlju očekuje povratak svih izgubljenih sinova“ […].[16]

Pozdrav novomu Papi. Godine 1958. preminu Pio XII., a bî izabran Ivan XXIII. (1958.-1963.). Kardinal, 12. studenoga, pošalje pismo novomu Papi podsjećajući na veze između hrvatskoga naroda i Papa s imenom Ivan:  Ivan IV., Ivan VIII., Ivan X. i Ivan XXII. „Molim Vašu Svetost da biste se, idući tragom svojih predšasnika, udostojali blagosloviti hrvatski narod, da se nikada ne bi usudio zatajiti vjeru zadanu sv. Petru, i premda je ovaj narod sada zbog vjernosti prema Svetoj Stolici bezbrojnim bolima pritisnut, on bi radije pošao u smrt i da bude izbrisan s lica zemlje negoli da ne održi obećanja dana sv. Petru“.[17]

Ustrajan. Godine 1959., 24. siječnja, govori Kardinal župniku: „Samo ako mi Sv. Otac veli, da promijenim svoj kurs, poslušat ću ga. Ali čini mi se, da ga do sad odobrava“.[18] Savršena harmonija između krašićkoga zatočenika i Vrhovnoga svećenika.

Samo hrabro! Godine 1959. iz opširna pisma sv. Ivana XXIII., pape, samo ova misao upućena Kardinalu kojemu je bila 25. obljetnica biskupskoga posvećenja: „Budi hrabar: ne trpiš zbog krivnje, već zbog krjeposti. U žalosti nastoj trpjeti s radošću jer je bolje nepravdu podnositi, negoli je drugima nanositi. Da Tvoje zasluge, koje si u radu i trpljenju stekao, budu svima poznate, naš predšasnik svete uspomene Pio XII. htio Te uresiti odličjem rimskoga grimiza“.[19]

Vjerna slika Dobroga Pastira. Godine 1960. papa Ivan XXIII. u bazilici sv. Petra u Vatikanu, 12. veljače, slavi zadušnicu za blagopokojnoga kardinala Stepinca, iako nije običaj da se za nekurijalne kardinale tako postupa. „Jednostavan i odličan lik ovoga oca i pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja 15-godišnjeg izgona u vlastitoj domovini, kao i vedro dostojanstvo, kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštovanje“. I nastavlja Papa: „Kardinal Stepinac, koji je svojoj čuvenoj nadbiskupiji darovao 26 godina biskupovanja, bio je doista vjerna i pouzdana slika Dobroga Pastira. Ponajprije u neumornu i gorljivu apostolskom radu. U posljednjim pak odveć dugim godinama bolne odijeljenosti zgrnuo je toliko bogatstvo zasluga, da ih je za uzvrat nebeski Otac sigurno upisao kao glavnicu milosti i blagoslova za sve obitelji i sve vjernike gorljive i bogoljubne Hrvatske“.[20] Pastir je dobar jer ne napušta svoga vjernog stada!

Ivan Pavao II. (1978.-2005.) u Mariji Bistrici samo dvije riječi: Blaženik i Mučenik! (str. 56).

Benedikt XVI. 2010. u pobudnici Verbum Domini ubroji Stepinca među 16 najodličnijih svetih i blaženih koji su u 2000 godina ostvarili evanđeosku riječ u svome životu (str. 17-27).

Zaključak. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća vlč. Stjepan Brajković (1931.-2017.), župnik u jednoj župi kod Čazme, pozvan voditi sprovod jednomu komunistu. Pozvala ga supruga toga pokojnika. Prihvatio. Nakon što je obavio sprovodne molitve, održi kratak nagovor. „Evo ga. Dospio. Svi ćemo mi ovako. I Tito će…“ i pokaza na grob.[21] Ukoči se groblje! Istoga dana bi uhićen i priveden. Na suđenju: mjesec dana zatvora!

Diže se odvjetnik i veli sudcu: I ja kažem da će drug Tito umrijeti. Molim Vas, vežite i mene i strpajte me u zatvor zajedno s mojim branjenikom Brajkovićem! 

Sudac će: Znamo i mi da će Tito umrijeti, ali mi osuđujemo naglasak kojim je on to izrekao! 

E sada: Ako je vlč. Brajković na komunističkom sudu osuđen na mjesec dana zatvora ne zbog „verbalnog“ nego zbog „akcentnog“ delikta izgovarajući naravnu istinu, koliko je tek Stepinac za 16 godina robije udario jakih naglasaka na božanske istine, na ljudska prava i na slobodu Crkve i Papa ga zbog toga proglasio blaženim i mučenikom a razuman svijet ne prestaje pronositi njegov dobar glas i biti ponosan na njegove - naglaske!

-----------------------------------------

 

[1] Bilo je 36.000 zarobljenih jugoslavenskih vojnika u Italiji i 300 časnika. Javilo ih se 27.000 u Jugoslavensku diviziju. Među njima i Stepinac. S. Sakač, „Barbara Stepinac i svećeničko zvanje njezinog sina“, u: Hrvatska  revija, 4/1960., str. 379.

[2] J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi, I., Zagreb, 2010., str. 63, bilj. 108.

[3] J. Batelja, Alojzije Stepinac – uzor svećenika, Zagreb, str.

[4] A. Benigar, Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 122-123.   

[5] Isto, 123-124.

[6] Isto, 125.

[7] Isto, 126-127.

[8] A. Benigar, nav. dj., str. 128.

[9] S. Bakšić, "Imenovanje nadbiskupa koadjutora", u: Katolički list, 22/1934., str. 266.

[10] J. Vraneković, nav. dj., str. 78.

[11] J. Vraneković, nav. dj., str. 139.

[12] Usp. V. Nikolić, Stepinac mu je ime, II., Barcelona - München, 1978., str. 179.

[13] V. Nikolić, II., str. 180. Latinski i hrvatski tekst u J. Vraneković, nav. dj., str. 441:

[14] Vidi „Non expedit i „Non licet“, u: Vrhbosnensia, 1/2003., str. 131-167.

[15] J. Vraneković, nav. dj., str. 483-484.

[16] Pio XII. „Dum moerenti animo“, od 29. VI. 1956., u: Dizionario storico religioso, diretto da Pietro Chiocchetta, Roma, 1966., str. 274.

[17] J. Vraneković, nav. dj., latinski tekst: str. 476-477, hrvatski: str. 477-478.

[18] J. Vraneković, nav. dj., str. 697.

[19] J. Vraneković, nav. dj., str. 751., bilj. 453.

[20] V. Nikolić, Stepinac mu je ime, II., str. 182.

POVEZANI ČLANCI