Vijesti
24. November 2017.
Foto:
KIUM

U petak, 24. studenoga 2017., u Sarsenterumu, duhovno-kulturnom centru Trebinjsko-mrkanske biskupije u Stocu, priređeno je predstavljanje knjige Sjeti me se kada u raj dođeš, koja je izišla u povodu 25. obljetnice ređenja biskupa Ratka Perića, apostolskoga administratora iste dijeceze. Dvoranu je ispunilo više od 70 osoba uglavnom mladih, a među njima i nekoliko svećenika. Kulturnu večer otvorila je djevojačka skupina „Vidoštatska kraljica“ pjesmom Sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje, kojoj je tekst napisala Ankica Svirač, uglazbio don Pero Marić. Sastav "Vidoštatska kraljica" slavi ove godine 20. obljetnicu svoga postojanja i pjevanja. A prezentaciju zaključila je skupina „Angelus“ pjesmom Bliže o, Bože moj koju je spjevala engleska pjesnika Sara F. Adams (1805.-1848.), a skladao američki crkveni glazbenik L. Mason (1792.-1872.). Devetočlani „Angelus“ ove godine obilježuje 15. obljetnicu svoga osnutka i pjevanja. I jedna i druga djevojačka skupina redovito pjeva za vrijeme sv. Mise u župnoj crkvi sv. Ilije proroka u Stocu. Bilo na slavu Božju i njima na sreću vjekovitu!

Don Ivo Šutalo, biskupski vikar Trebinjske biskupije, koji je odgovoran za Sarsenterum, govorio je o Isusovu križu kako ga je čitao u biskupovoj knjizi. Isticao je i ponekad citirao one dijelove koji su se njega najviše dotaknuli s obzirom na Isusovo peterostruko suđenje, na višestruko kršenje pravila samo da bi Sinedrij eliminirao Isusa, na Kajfinu gramzljivost za velikosvećeničkom službom koju je s pomoću rimske vlasti i vlastite korupcije obnavljao 18 puta.

Vjeroučiteljica u aladinskoj župi i čapljinskoj školi Daniela Raguž prikazala je onaj dio knjige koji govori o Kristovu uskrsnuću, uskrsne biskupove poruke prema godinama od 1993. do danas. Daniela je pozorno knjigu ne samo čitala nego i vjernički doživljavala, što se osobito vidjelo da je nakon određenih navoda koji su nju izazvali sama nastavila razmišljati i na život primjenjivati.

Na kraju je biskup iznio nekoliko misli o svome doživljaju križa onako kako Isus naučava da svatko ima svoj vlastiti križ i da svatko treba prihvatiti taj križ, nositi ga danomice i vježbati se u učeništvu u hodu za učiteljem Isusom. Biskup veli da ga je najviše u životu zaokupljala tema križa, patnje i nevolje, počevši od prvoga govora o Smislu patnje na bogoslovnom satu homiletike 1964. u Zagrebu sve do ove posljednje knjige. Možda je razlika samo u tome što se onda glodalo zeleno drvo križa, a danas se gricka suho. Ipak iskazao je Bogu osobitu zahvalnost da kroz sve ovo vrijeme nikakav ga križ nije tako smeo ni smetao da ne bi mogao obavljati svoju vjerničku, svećeničku i biskupsku službu. Napose se usredotočio na Isusovo učovječenje, veličanstven Božji plan kojemu ljudi ni na koji način ne mogu stati u kraj osim po onome što sam Bog objavi. I na Isusov misterij životnoga križa, koji također svijet ne razumije osim po Božjoj objavi.

Prenosimo osvrt don Ive Šutala:

Večeras smo se sabrali u ovom našem centru Trebinjsko-mrkanske biskupije kako bismo predstavili knjigu biskupa Ratka Perića Sjeti me se kada u raj dođeš, koju  je objavila Crkva na kamenu u Mostaru ove 2017. godine.

Iskreno pozdravljam autora oca biskupa, generalnoga vikara don Željka Majića, biskupijskoga kancelara i nevesinjskoga župnika don Antu Luburića,  župnika don Rajka Markovića, tajnika don Peru Miličevića, stolačkoga predsjednika Matice hrvatske dr. Mladena Boškovića, sve vas mlade, učitelje, nastavnike, profesore, ravnatelje i sve čestite vjernike. Dobro došli!

Knjiga je izišla u povodu biskupove 25. obljetnice ređenja, pod pavlovskim geslom „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“, pa mu ovom prigodom i ovdje u Stocu od srca čestitamo i želimo Božju pomoć u odgovornoj crkvenoj službi.

U povodu 25. obljetnice biskupskoga ređenja na svečanoj akademiji u Mostaru, 13. rujna ove godine, ovu je knjigu predstavio nadbiskup našega Sarsenteruma, msgr. Petar Rajič, apostolski nuncij u Angoli. I mi ćemo o njoj večeras razmišljati.

Kratak opis. Knjiga je zbirka biskupovih poruka izgovorenih u Mostaru na Veliki petak, na Uskrs, na Uzvišenje Svetoga Križa i na još nekim prigodnim slavljima. Podijeljena je na tri dijela. Prvi: Po muci na križu k slavi uskrsnuća - Veliki petak i Uskrs; drugi: Častimo te križu sveti - Uzvišenje svetoga Križa; i treći dio: Muka gorka Gospodina - biskupov humski Križni put. U Dodatku doneseno još nekoliko biskupovih propovijedi i intervjua. Sveukupno 413 stranica, tvrda uveza i vrsne tehničke obradbe i dizajna. U Predgovoru generalni vikar don Željko knjigu je sažeto predstavio i biskupu uputio čestitke.

Na naslovnoj korici slika je nepoznata autora koja prikazuje Kristovo raspeće na Golgoti i trenutak u kojem se desni razbojnik Dizma, agonijskim naporima okreće raspetomu Isusu da mu kaže onu sudbonosnu rečenicu, koju često mi svećenici ističemo u propovijedima, i koja je njega – Dizmu – uvela u vječnu radost i prostranstva Kraljevstva Božjega: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje“ (Lk 23,42). To i jest glavna misao i cilj knjige: da potakne čitatelja da se po križu, kao ovaj raskajani razbojnik, obrati, ponizi, skruši, pokaje i izgovori upravo te riječi: Sjeti me u Kraljevstvu svome. Biskup je svjestan da smo svi mi samo obični grješni ljudi i da svi na ovom svom životnom putu prolazimo kroz suznu dolinu i „mnoge nevolje“. Kao što je prošao i taj razbojnik verući se i krijući se po razbojničkim špiljama! Eh, kada bismo isprosili od Boga takvu milost da barem na kraju svoga života možemo kao ovaj dobri razbojnik izgovoriti zaziv Isusu da nas spasi. Da smo ne znam kako grješni, ako bismo takvu rečenicu skrušeno i ponizno izgovorili na času svoje smrti, sigurno nam ne bi promaknulo Kraljevstvo Božje, i to – „još danas“. Ali ne možemo to izgovoriti u posljednjoj minuti, ako to nismo češće ponavljali u životu. Ovaj je naslov - rekli bismo - iskreno autorovo priznanje grješnosti i još iskreniji i ponizniji vapaj da ga se Isus sjeti na času smrti. Vjerujem da se i svi mi večeras pridružujemo ovakvoj želji i molitvi. I ovakvu vapaju!

Knjiga je obogaćena i s 28 slika iz biskupijske Galerije prijateljstva Mostar, na kojima su prikazana vrijedna umjetnička djela raznih likovnih majstora koji dočaravaju Isusovu gorku Muku i slavno Uskrsnuće: Ivo Dulčić, Blaženka Salavarda, Ksenija Kantoci, Želimir Janeš, Ljubo Lah, Josip Bifel i drugi. Također ima i 14 slika križnih postaja koje su postavljene na Križnome putu uz brdo Hum gdje vjernici Mostara i okolice svakoga Velikog petka, zajedno s biskupom i svećenicima, penju se pobožno od postaje do postaje prema vrhu Kalvarije.

Posebni naglasci. Kada biskup propovijeda na Križevo u katedrali, osvrćući se na samu stolnicu na godišnjicu ređenja, na događaje vezane uz to, Blaženu Djevicu – Mariju Majku Crkve – kojoj je katedrala i posvećena, na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, što drugo može biti u središtu govora i razmišljanja, nego – Kristov slavni križ!

Koja knjiga ostavlja poseban dojam na čitatelja? Koji film? Koja priča?! Meni se čini: ona knjiga, film ili priča koju želite još jednom pročitati. Pa onda još jednom, pa još jednom. Ta je, dakle, knjiga ili priča ostavila tolik dojam na tebe da je želiš ponovo čitati. I nikako ti dosta. Nikako iscrpsti onu njezinu jednostavnost i dubinu, ritmiku i poruku! Jeste li ikada čitali knjigu a da vam je, što ste više išli kraju, sve više bilo žao što knjiga završava? Dobra je knjiga puna dobrih ideja, pouka, informacija, duhovne obnove, duševnoga osvježenja i neke unutarnje duhovne radosti. Isto kao kada vas blagi povjetarac u vruće ljetne dane osvježava tako da ne želite da to prestane.

Evo nekoliko kraćenih opisa iz knjige koji su se mene posebno dojmili.

Gospin Veliki tjedan (str. 57-59). Opis Isusove Majke koja nakon Cvjetnice proživljava teške trenutke jer se sve vrti oko njezina Sina, i to u negativnu smislu. Uživi se psihologiju ljudskih napetosti i zaoštravanja situacije. Ponedjeljak: kola pošla nizbrdo, bez kočnice. „U čemu je Isus dan prije doživio najveći trijumf, tu ga upravo sada đavolski bockaju, vrijeđaju, ponižavaju… Od veličanstvena ulaska stvorili lakrdiju.“ Gospu to duboko u duši vrijeđa, ponižava, ne spava, sva je usplahirena i smetena. Sve dan za danom, šok za šokom. Samo čeka kako će je stresti nova vijest, pljuska, uvrjeda.

Utorak: policija, umjesto da stvara mir, „ona čuva nered da se ne bi pretvorio u red.“ Sve se zakuhalo i uznemirilo. Svi stadionski viču.

Srijeda: čuje komentare: „Dosta nam je tiranije Nazarećanina i njegovih 12 čobana. Neka se vrate u svoja sela, među ovce!“ 

Čuje na Veliki četvrtak ujutro da su neki vidjeli Kajfu kako oko 8.00 sati izlazi iz Pilatova dvora. „Nikada mu nije otišao ima sedam godina. Jutros je otišao, prekršio sva pravila, sve religiozne zakone, sve židovske običaje.“ „Gospa više ne vjeruje nego vjeruje. Svijet i svjetska naklapanja.“ Za večerom su svi na jednom mjestu. „Raduje se barem da su Dvanaestorica s njime na večeri. Ako dođe do gusta, lakše je ako su Dvanaestorica. Branit će ga.“ Sigurno vas zanima što se dalje dogodilo. Pogledajte film do kraja!

Isus pred pet sudišta str. 39-40, 215-222). Završio sam šest godina teologije u Sarajevu i još dvije godine postdiplomskoga studija duhovnosti u Rimu. To je osam godina teološkog školovanja. Ako ćemo računati i četiri godine sjemenišne gimnazije, onda ih je dvanaest. Da si ti mene, do ove knjige, upitao na koliko je sudova Isus bio suđen, ja bih rekao: zar nije samo pred Poncijem Pilatom osuđen na smrt? Ma što na jednom? Isus je stajao pred pet sudišta i pet puta ispitivan i procesuiran: s četvrtka na petak u noći, kada su ga uhvatili, najprije ga doveli Ani, velikom svećeniku u mirovini - njegova je glavna! Zatim ga odveli Kajfi, službenom velikom svećeniku, Aninu zetu. Onda ga ujutro najprije priveli Pilatu, to je treće suđenje. Kada je Pilat vidio da se ne radi o političkom problemu, da bi ga se riješio, šalje ga Herodu, četvrtomu sudcu, s kim se upravo toga dana sprijateljio. Isus ih sprijateljio! Isus se pred Herodom "branio šutnjom". Nijedne nije rekao. A ovaj sudnicu pretvorio u ludnicu: Isusa izruguje, ismijava, vrijeđa, ponižava… Kada je vidio da ni time ne može izvući nijedne riječi, kamoli čuda od Isusa, zaogrće ga bijelom haljinom i vraća ga ponovo vrhovnom sudcu Ponciju Pilatu, koji ga osuđuje na smrt. To je pet suđenja! Doduše nije svaki evanđelist spomenuo svih pet procesa, ali se, kada se sve zbroji, točno vidi da ih je toliko bilo. Posebno je jezovito dočarana strast mržnje koja se sasula na Isusa huškanjem svjetine tijekom jutarnjih sati Velikoga petka kada su Gospodina vodali „od Poncija do Pilata“, kako kaže narod. A u toj masi vika, metež, psovka…: „Isusa vode od Pilata k Herodu glavnom jeruzalemskom avenijom. Frcaju vrčevi iz pivnica. Jedan veli da mu je majka Idumejka. Psovke i pljuvačke s prozora. On ih oštro pogleda zašto mu psuju majku, nije mu majka Idumejka nego čistokrvna Židovka. A ovaj dobacivač dobaci: Ako nije majka jest baba! Jedan vikne da mu se za oca ne zna, nema zemaljskog oca, izvanbračni. Nema uvrjede koja nije izrečena.“

Kajfina pohlepnost za vlašću (str. 133-140). Puno je Kajfino ime: Josip Kajfa. Kakav je to pohlepan borbaš za vlašću! Rimljani su došli u Palestinu 37. godine prije Krista i ostali u njoj do 67. poslije Krista. Nešto oko 130 godina. Velike svećenike, tj. vrhovne židovske poglavare, postavljali su oni, Rimljani. „Prokurator, sve jednoga s nogu obori, a drugoga na noge osovi“, kaže biskup. Postavljaju onoga koji im se sviđa, koji je "politički korektan", a kada im više ne odgovara, skidaju ga. Kroz to vrijeme promijenilo se 38 velikih svećenika u Jeruzalemu. U prosjeku vladali 2 godine i 7 mjeseci. „A naš ti Kajfa - komentira biskup - punih 18 godina, uzastopce, od 18. do 36. poslije Krista. I nikako pasti. Kajfa je do savršena umijeća izučio politikantsku tehniku kako s okupatorima dodvornički kooperirati i na velikosvećeničkim nogama ostati.“ Trebalo je rimskoga prokuratora dobro podmazati da se ostane na vlasti. Svake godina po jednu dobru vreću zlatnih šekela. To je 18 vreća! Biskup završava: „O, vlastohlepna gramzljivosti neljudska i novčana koja nas činiš neljudima, Kajfama i Judama, bezobzirnim karakterima i karijeristima, izdajnicima pameti i poštenja. O, pohlepo za društvenim stocem i novcem kako te ništa ne može zaustaviti osim napadne i neželjene smrti. I komu ćeš onda, gramzljiva pohlepo i nečovječna, ostaviti sve za što si se borila na svijetu a ti se jednoga dana pojaviš na sudištu Kristovu!“

Židovi svoje zakone krše samo da Isusa sruše (str. 305-311). Dramatičan je opis što su sve Židovi, – židovsko Vijeće, Sinedrij, učitelji Zakona, vrhovna židovska vlast, i religiozna i civilna – poduzeli samo da Isusa skinu, sruše, likvidiraju, unište, na smrt osude:

Prvo, Sinedrij nije nikada smio voditi proces i suđenje po noći, nego samo po danu. A ovdje se sastao po noći, i to dva ako ne i tri puta.

Drugo, Sinedrij nije nikada smio voditi proces u vrijeme Pashe (najvećega židovskog blagdana. To je isto kao da se u Hrvatskoj vodi sudska parnica na Božić, na Uskrs). A u Isusovu slučaju, sve se odvijalo na dan Pashe. Od ponoći do tri popodne.

Treće, Sinedrij nije nikada smio izreći presudu istoga dana kada je bilo suđenje, neka barem prenoći, osim ako se radilo o izrazito nedužnu čovjeku. A ovdje će sinedrijska smrtna presuda biti izrečena iste noći ili istoga jutra.

Četvrto, nijedna se presuda Sinedrija nije smjela izreći osim u predvorju Raspuklih stijena Hrama. A ovo je sve bilo kod Kajfe, u njegovu stanu, dvoru.

Peto, svjedočenje dvojice svjedoka moralo je biti neovisno jedno o drugome, a ovdje dvojica zajedno daju, i to lažna svjedočanstva.

Šesto, za lažno svjedočanstvo slijedila je smrt. A ova su dvojica vjerojatno nagrađena novim položajima.“

Biskup završava: „To su pravila koja je Sinedrij postavio i kojih se morao pridržavati. Ali u njega je mržnja dostigla takav stupanj uzavrelosti da je bio dopušten svaki čin da se Isusa likvidira.“

Biskup s puno detalja pripovijeda o Isusu, o križu i suđenju, o Ani, Kajfi i židovskom Vijeću, o Pilatu, Herodu, Petru, Judi, Malhi i Pilatovici, o Šimunu Cirencu, rimskim vojnicima i svima onima koji su sudjelovali u Kristovoj Muci tako da to smišljeno i poručljivo otvara čitatelju oči, tumači mu stvari, otkriva pojedinosti i cjelokupnost evanđeoskog događaja dovodi do toga da se čitatelj osjeća ne samo zadovoljnim, nego i sretnim, ali istodobno potaknut na razmišljanje, obraćenje, kajanje, promjenu vlastita života, potaknut za novi korak i novo svjetlo na životnom putu. Ne možeš pročitati niti jedan članak a da se ne upitaš: „gdje sam ja?“, „tko sam ja?“, „što radim ja?“, „kako živim?“, „kako se više ne obraćam?“, „kako ne postajem bolji?“ itd., što je inače za nas kršćane jedna od najvažnijih poruka svake duhovne knjige, propovijedi ili nagovora.

POVEZANI ČLANCI

19. stu 2017
KIUM
12. stu 2017
KIUM

NAJČITANIJE

19. stu 2017
KIUM
12. stu 2017
KIUM