Propovijed
29. June 2016.
Foto:
Cnak

Propovijed biskupa Ratka na svetkovinu Apostolskih prvaka Petra i Pavla i ređeničkom slavlju - Mostar, 29. lipnja 2016. godine

Poštovani svećenici, dragi pristupnici sv. Redu prezbiterata, Božji narode!

   Ova nas Godina milosrđa potiče na razmišljanje o Božjoj milosrdnoj ljubavi iskazanoj dvojici apostolskih prvaka, sv. Petru zvanomu Šimun, i sv. Pavlu zvanomu Savao. I o istom milosrđu koje Gospodin iskazuje i dvojici naših đakona, fra Ivanu i don Iliji, kandidatima za prezbiterat, kao i svima nama, Kristovim sljedbenicima.

   Prvi čin milosrđa vidi se u trenutku kada je Andrija doveo brata Šimuna k Isusu - Mesiji. Isus ga pogleda i promijeni mu ime: „Ti si Šimun, sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa! - što znači Petar - Stijena“ (Iv 1,42). Znao je Gospodin Petrove i prošle padove i buduća posrtanja. Znao je kakva je on kuća na pijesku kada se uzda u svoje sile, pa ipak mu je dao naslov Stijene. Isus ga je izabrao i pokazao mu veliko milosrđe, a da on nije apsolutno ničim zaslužio to uzvišeno apostolsko zvanje.

   Slično se dogodilo i sa Savlom. On je imao nakanu iskorijeniti Isusovu „sektu“, ali ga je Uskrsli zaustavio na ulazu u Damask, oslijepio samo tri dana, potaknuo učenika Ananiju da ga krsti, oči mu otvori i da postane „oruđe izabrano“ (Dj 9,15), jer on će stati pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Isus mu je očitovao svoje veliko milosrđe, a da ni on nije apsolutno ničim zaslužio to uzvišeno apostolsko zvanje.

   I vi, poštovani ređenici, don Ilija i fra Ivane, prošli ste gimnaziju i filozofsko-teološki studij. Proveli ste najmanje osam godina u crkvenim odgojnim zavodima. Zaređeni ste za đakone prošle godine. Napisali ste molbe za ovo današnje prezbitersko ređenje. Propustili su vas poglavari i Božji narod koji je bio pitan, a da niste ničim zaslužili ovaj veliki Božji dar. Ovo je iskaz premilosrdnoga Srca Boga našega radi vašega spasenja i radi vašega služenja spasenju duša. Bog se želi smilovati i vama i nama i svim vjernicima kojima ćete sutra biti poslani. Hvala mu na tome daru. Drugi vatikanski koncil u dokumentu „O službi i životu prezbitera“ u drugom poglavlju govori o njihovu služenju u Crkvi (br. 4-11). I mi ćemo o tome nekoliko rečenica.

   Zadaća propovijedanja. Prezbiteri kao suradnici biskupâ u prvome redu imaju dužnost svima navješćivati, ne svoju mudrost, nego Božje Evanđelje, koje pobuđuje vjeru u srcu onih koji ne vjeruju, a hrani se u srcu onih koji vjeruju (4). Ali ne ćete moći navješćivati Božjega Evanđelja bez filozofsko-teološkoga studija, bez stalne pripreme što ćete iz Evanđelja govoriti Božjemu narodu da vas sluša i posluša.

   Zadaća posvećivanja. Bog po službi biskupâ posvećuje prezbitere da u dijeljenju sakramenata djeluju kao služitelji Krista koji u liturgiji za nas po svome Duhu neprestano vrši svećeničku službu. Sakramenti kao i sve crkvene službe i djela apostolata povezani su s presv. Euharistijom i prema njoj su usmjereni (5). Za to ćeš kao sutrašnji prezbiter primiti ovlaštenje da u određenoj zajednici zakonito djeluješ, napose valjano ispovijedaš. I u ispovijedi ne iznosi svoju pamet, nego evanđeoske savjete Isusove. Uvijek se uživi kako bi Isus odgovorio da je na tvome mjestu, odnosno sjeti se da si ti umjesto Isusa i dijeliš sakramente „in persona Christi“.

   Zadaća upravljanja. Vršeći prema stupnju svoje vlasti službu Krista Glave i Pastira, prezbiteri u biskupovo ime okupljaju Božju obitelj. Zato vam se daje duhovna vlast ili „jurisdikcija“. „Mala će korist biti od ceremonija, makar i lijepih, ili od udruga, pa bile one i cvatuće, ne bude li sve to služilo odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost“ (6). Kao što nastojimo da obitelj djeluje jedinstveno i složno – da se zna kada je doručak, ručak i večera, kada rad i odmor, tako bi svećenik u župnoj zajednici trebao nastojati da vjernici djeluju složno i jedinstveno da se zna vrijeme vjeronauka i sastanka mladih, vrijeme sv. ispovijedi i dijeljenja ostalih sakramenata, vrijeme rješavanja poslova u župnom uredu ili obilaženja bolesnika po župi. I pri tom uvijek imati na pameti da je upravljanje župom - služenje samoj župi.

   Trajna izobrazba. Zbog dara Duha Svetoga, koji se prezbiterima dijeli u sv. ređenju, biskupi ih imaju kao nužne pomoćnike i savjetnike u službi pouke, posvete i uprave Božjega puka. Neka se biskupi najozbiljnije skrbe za trajnu formaciju svoga prezbiterija (7). Možete vi odličnim diplomirati, ali ubrzo ćete pasti ispod prosjeka, ne budete li se obnavljali čitanjem dobre teološke literature i još više pisanjem dobrih članka u dostupnim župnim listovima, na portalima i u crkvenim mjesečnicima! I osobito pisanjem dobrih propovijedi.

   Uzajamna pomoć. Vrlo je važno da se svi prezbiteri, biskupijski i redovnički, uzajamno pomažu kako bi uvijek bili suradnici istine. To se očituje i time što su prezbiteri pozvani da zajedno s biskupom zarediteljem polože ruke na novoga izabranika, ne dodajući i ne oduzimajući ništa od valjanosti biskupova podjeljivanja sv. Reda, a sve u znaku bratske dobrodošlice u prezbiterij, te jednodušno s biskupom koncelebriraju sv. Euharistiju. Neka stariji prezbiteri primaju mlađe kao braću trudeći se da shvate njihov mentalitet, a mlađi neka poštuju dob i iskustvo starijih (8). Sveti Ivan XXIII. znao je reći: „Neka stariji imaju na umu da s njima svijet ne prestaje, a neka mlađi imaju na pameti da s njima svijet ne nastaje!“

   Poslani svima. Prezbiteri će katoličke laike prihvaćati s poštovanjem. Brinuti se i za one koji ne primaju sakramenata ili su otpali od vjere. Ne će zaboravljati ni braće koja ne uživaju puna katoličkog zajedništva. Smatrat će kao sebi povjerene i one koji Krista ne smatraju svojim Spasiteljem (9). Imat će u prvom redu poštovanje prema svojim suradnicima vjeroučiteljima, prema članovima raznih vijeća pri župi, znat će pozdraviti i komunicirati s onima koji nisu njihove vjere.

   Prezbiteri „bez granica“. Svećenik ređenjem nije sužen na neko područje, nego je određen za opću Crkvu u skladu s pravilima. Stoga neka se prezbiteri onih biskupija koje su obdarene brojnijim zvanjima drage volje pokažu spremnima da uz odobrenje ili na poticaj vlastita ordinarija svoju službu obavljaju u krajevima, misijama ili u dijelovima koji trpe od nestašice klera. Neka se olakša raspodjela klera (10). Tu su i one „misije“ u hrvatskoj inozemnoj pastvi, a pogotovo misije u zemljama „trećega svijeta“ i radi evangeliziranja novih i radi učvršćivanja već evangeliziranih.

   Briga za zvanja. U njegovanju svetih zvanja bitno je duhovno vodstvo, osobito roditeljski poticaji i pouke. Ništa dakle posebno kao neka privatna ukazanja s neba, pojave i poruke, nego iz običnih znakova razabirati, rasuđivati i raspoznavati Božju volju. Neka se u propovijedanju jasno ukazuje na potrebe Crkve, živo se osvjetljuje smisao svećeničke službe i ističe da su s velikim teretima povezane i velike radosti (11). Kao što se ženidbeni parovi po naravi brinu da im Bog dadne djece koju će odgajati do puna uzrasta, tako su i svećenici po naravi službe dužni pratiti svećenička i redovnička zvanja, da mjesna Crkva uvijek bude bogata tim Božjim darovima.

   U kvocijent svećeništva ulazi: zadaća poučavanja, posvećivanja i vodstva zajednice, zatim osobna trajna formacija, uzajamna pomoć prezbitera u duhovnom i materijalnom pogledu, poslanje svima do krajeva svijeta i briga za svećenička zvanja i za posvećeni život. Po toj će vas iskaznici, novoređenici, i Bog suditi na svome Sudu. Neka vam u tome pomognu na zemlji današnji svečari, sv. Petar i sv. Pavao. Amen.

POVEZANI ČLANCI

21. srp 2017
Biskup Ratko Perić
04. svibnja 2017
Biskup Ratko Perić
28. velj 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

21. srp 2017
Biskup Ratko Perić
04. svibnja 2017
Biskup Ratko Perić
28. velj 2017
Biskup Ratko Perić