Vijesti
23. October 2017.
Foto:
nepoznato

Zaddar: SUSRET S NADBISKUPOM ŽELIMIROM

U dogovoru s nadbiskupom Želimirom Puljićem biskup Ratko Perić, s kancelarom don Antom Luburićem iz Mostara, stigao je u Zadar u ponedjeljak, 16. listopada 2017. U Nadbiskupskom dvoru pozdravio je msgr. Želimira čestitajući mu izbor na ponovno petogodište za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Nadbiskup je, sa svojim prvim suradnicima – generalnim vikarom, kancelarom, ravnateljem gimnazije, ekonomom, tajnikom - pozvao goste na objed u sjemenište Zmajević gdje su se susreli s poglavarima na čelu s novim rektorom, don Rolandom Jelićem. Biskup je čestitao don Rolandu na imenovanju i zaželio mu plodan uspjeh i obilan Božji blagoslov u odgoju sjemeništaraca. U sjemeništu i gimnaziji šestorica su kandidata iz Hercegovine: maturant Gabrijel iz Rotimlje, trećaši Ivan i Luka iz Čapljine, drugaši Marko s Bune i Stipe iz Kruševa i prvaš Daniel iz Tasovčića, čeljevske župe. Svega u sjemeništu petnaest sjemeništaraca na koje crkveni poglavari paze kao na zjenicu oka, kako i preporučuju crkveni dokumenti.

Ludbreg: DUHOVNE VJEŽBE SVEĆENICIMA

Na poziv varaždinskoga biskupa msgr. Josipa Mrzljaka, biskup je Ratko sa svojim suputnikom iste večeri stigao u Ludbreg, u Duhovni centar, gdje su počele duhovne vježbe svećenicima Varaždinske biskupije i trajale od 16. do 19. listopada. Tema: „Životni primjer blaženoga mučenika Alojzija Stepinca“, koji je drugi zaštitnik iste biskupije. Prvi je sveti Marko Križevčanin, mučenik. Sudjelovalo je oko 20 svećenika. Jedno je razmatranje bilo ujedno i molitveno na prostoru gdje se slave hodočasničke sv. Mise, osobito na svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove, kojoj je podignuto svetište. Na rubovima toga prostora postavljen je Križni put. Sudionicima je voditelj duhovnih vježbi nakon misli iz Evanđelja o Isusovim stajalištima nadovezivao križna stradališta mučenika Stepinca, a domaći je biskup Josip zaključivao molitvom. Između postaja pjevala se posljednica "Stala majka pod raspelom". Posljednjega dana zaključno Misno slavlje predvodio je biskup Josip i ujedno propovijedao. Josip je Stepinčev pranećak (njegova je baka sestra Stepinčeva) i ujedno je krizmeno kumče Nadbiskupovo iz 1952. godine. 

Lepoglava:  SV. MISA I KONCERT

U četvrtak, 19. listopada poslije objeda - razlaz, a u 17.00 sati navečer, u dogovoru s upravom kaznionice u Lepoglavi, biskupi su slavili sv. Misu u zatvorskoj kapelici zatvorenicima. Prije toga pohodili su zatvorsku sobicu u kojoj je nadbiskup Stepinac proveo pet godina, od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951., odakle je premješten u zatočeništvo u Krašić, gdje je preminuo 10. veljače 1960. Na sv. Misi, osim uprave i stražara, sudjelovalo je oko 40 zatvorenika, od kojih su neki čitali biblijska čitanja i molitve vjernika, pjevali i svirali. Nakon završna blagoslova svi su ostali na polsatnom religioznom koncertu koji su priredila trojica svirača na raznim instrumentima i jedan vrlo dobar pjevač. Samo bi ponekada taj solo pjevač pozvao sve slušatelje na zajedničko pjevanje. Uprava je priredila večeru za goste u restoranu u okviru kaznionice, gdje se ostalo u duljem razgovoru.

Zagreb: POSJET KOLEGIJU

Sutradan u petak, 20. listopada, prije polaska iz Varaždina u Zagreb pohod don Vjeki Jaraku, svećeniku Trebinjske biskupije, umirovljeniku u Domu. Don Vjeko se okolutio knjigama, nije onako ni u profesorsko doba u Sarajevu! Zdravlje ga dobro služi, uz malo više pažnje. Bogu hvala. Potom je biskup pohodio Kolegij Družbe Isusove na Jordanovcu gdje se priprema sedam hercegovačkih kandidata za svećeništvo. Nakon ručka i rekreacije s poglavarima i profesorima susret s bogoslovima: Petar iz Mostara petotečajac; Ante iz Posušja, Antonio iz Hrasna i Mate iz Mostara četvrtotečajci; Goran iz Čapljine trećotečajac; Nikša iz Gradca i David iz Šipovače drugotečajci. U Zavodu su svega dvadeset i trojica bogoslova. Pohvališe se da su ponovo izabrali Antonija za duktora i za ovu godinu. Je li na popravnu ili na nagradnu godinu? Nagradnu! Hajde, Antonio, popravljaj i vodi što se popraviti dade!

Uvečer susret s kardinalom Josipom Bozanićem, kojemu je biskup Josip bio pomoćni do 2007., kada je premješten u Varaždin za rezidencijalnoga. Biskup je Ratko posebno zahvalio Kardinalu na čestitkama za 25. obljetnicu episkopata i zaželio mu dobro zdravlje i blagoslov Božji. Uvečer povratak u Varaždin.        

PONOVO NA JORDANOVCU

U subotu, 21. listopada, nakon razgovora s patrom Nikom Bilićem, dosadašnjim rektorom Kolegija, zakazana je sv. Misa u župnoj crkvi sa župnikom patrom Blaženkom Nikolićem, novim rektorom Kolegija. Susret je organizirao Ivan Šutalo, predsjednik Zajednice Hrvata katolika iz Istočne Hercegovine, sa svojim suradnicima. Skupilo se više od 150 sudionika, među njima pater Nikola Stanković, isusovac iz Stanojevića; don Tiho Šutalo, salezijanac iz Stoca, trajni đakon Božo Šutalo iz Stoca u Zagrebu i svi spomenuti bogoslovi. Biskup je u propovijedi govorio o Božjim zapovijedima koje svakoga vjernika obvezuju u savjesti gdje se god on nalazio.

Nakon sv. Mise svi se našli u obližnjoj velikoj dvorani Filozofsko-teološkog instituta na prezentaciji knjiga. Predsjednik Ivan prvi je uputio pozdrav svima – bilo je i saborskih zastupnika i predstavnika iz ureda gradonačelnikova. Trebao je doći i rotimski župnik don Damjan Raguž sa zborom pjevača, ali upravo dan prije preminuo jedan član zbora, i odustalo se radi sprovoda pokojnomu Marku.  Bog mu dao vjepčni mir! Marinko Marić s Donjega Brštanika, a zapravo iz Dubrovnika, vodio je večernji program. Najprije je pozvao Šimu Pavlovića koji je pripremljeno i prijateljski govorio o biskupovu putu i životu u povodu njegove 25. obljetnice biskupske službe. Biskup je progovorio nekoliko riječi o „BIOS“-u – monografiji u povodu 100. obljetnice župe Rotimlje i o knjizi „Sjeti me se kada u raj dođeš!“ A o svemu je opširnije govorio dr. Marić.

Nakon predstavljanja priređen je prijateljski domjenak na kojem je svatko svakomu mogao pristupiti, pozdraviti se i popričati.

Tezno: KOMEMORACIJA ZA POBIJENE U SVIBNJU 1945.

U nedjelju, 22. listopada, mostarski je biskup zajedno s varaždinskim pohodio Tezno, mjesto blizu Maribora, možda najveće stradalište u „bleiburškoj tragediji“. Smatra se da je u tome rovu, dugu oko 1500 metara, a široku od 3 do 4 metra nastradalo više desetaka tisuća Hrvata. Svetu je Misu upriličila Hrvatska katolička zajednica u Mariboru u kapelici, predvodio je biskup Josip, a propovijed je održao biskup Ratko. Okupilo se oko 150 vjernika, pjevali su zagrebački bogoslovi, a u koncelebraciji sudjelovalo desetak svećenika.

Donosimo biskupovu propovijed:

Istina – kajanje – oproštenje

Najprije istina. Sveto nas Pismo izvješćuje kako je i prije nastanka ovoga vidljivoga svijeta na zemlji i svega na njoj stvorenoga s čovjekom kao vrhuncem Božjega stvaranja, na ovu zemlju pao pokvareni anđeo: I nasta veliki rat na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi (Otk 12,9). I nije trebalo dugo da zlo od zloga zavlada i čovjekom.

Istina je, dakle, o čovjeku da je on ne samo izvorna „slika Božja“, nego je on po svojoj slobodnoj i odgovornoj volji postao moćan činiti zlo. Ovu nam istinu o čovjekovu izboru zla potvrđuje i sam Isus kada kaže: „Ako, dakle, vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju…“ (Lk 11,13). A zlo, u svojoj najkraćoj definiciji, jest: ono što se Bogu ne sviđa, što udara na Božje zapovijedi, što je u suprotnosti s Božjom voljom i njegovim vječnim zakonom.

Biblija, kao i sva ljudska pisana povijest, obiluje izvješćima o ljudskim, osobnim i kolektivnim, zlim činima. Navedimo samo jedan: nakon što je Kain ubio brata Abela, Bog mu reče:  „Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče!“ (Post 4,10).

Okupili smo se danas ovdje da prikažemo sv. Misu za duše tolike naše braće koju su pobili braća Kaini, bez dokazane krivnje i bez ikakva suda. I ne samo ovdje u Teznom, nego na gotovo svih 60-ak stratišta u Sloveniji, i 940 mjesta u Hrvatskoj i drugim prostorima u vremenu kada je bezbožnička komunistička ruka sijala smrt i sakrivala je u zemlju.

Na žalost, oni koji su ova zla naredili i počinili desetljećima su te zločine pokrivali i za njih nitko na ovomu svijetu nije sudski odgovarao. Mi vjerujemo i znamo: Pravdi Božjoj nitko ne može umaknuti. To je vječna istina. A da je tomu tako, svjedoči i činjenica da se unatoč tolikim prikrivanjima zločinstava, takva zlodjela postupno otkrivaju. Dok zahvaljujemo svima onima koji ulažu nemalen trud da se istina iz mračnoga proljeća 1945. godine dozna, mi znamo da se ništa slučajno ne događa; tj. da se sve događa po premudrom vodstvu Onoga koji ne dopušta da ijedna nevina kap krvi, koja sa zemlje Njemu viče, ostane zaboravljena. O tome nam govori i primjer ovoga krvavoga rova ovdje u Teznom. Trasa autoceste prije više godina mogla je ići koji metar lijevo ili desno. Ne. Bog je htio da ide upravo ovim smjerom, da teški strojevi, koji su rov iskopali, u 70 otkopanih metara, nakon skoro toliko godina, rovovski sadržaj iznesu na vidjelo dana. I pokaza se 1.179 suhih kostura mahom doma hrvatskoga. Neke naznake, istraživanja i proračuni kažu da bi ukupno u rovu, koji je dug 1500 m i širok 3-4 metra, moglo biti i do 60.000 mučki ubijenih! Ljudski nam je neshvatljivo i vjernički neprihvatljivo, ako već nitko kazneno za ovaj užasan zločin nije odgovarao, da se ne čuje jasna i glasna ljudska i društvena osuda kamo li kajanje još uvijek živih nekih nalogodavaca, izvršitelja i njihovih ideoloških sumišljenika.

Kajanje. A kajanje bi puno toga moglo promijeniti. Jer, „duboko se kajati znači ponovo živjeti“, govori nam ljudska mudrost. Sam Gospodin Isus vrijednost kajanja uzdiže na razinu sjedinjenja s Ocem koji je sam Život. Isus desnom raskajanom razbojniku na Kalvariji odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43). Nasuprot njemu nije samo lijevi razbojnik koji je i u tim strašnim trenutcima agonije proklinjao – odbacivao Boga, nego i mnogi drugi koji opravdavaju svoj zločin ili Jude koji se u potpunu gubitku pouzdanja u Božje milosrđe, u kojemu je jedino moguće kajanje, sunovratio u bespuće, iako ga je sam Isus izabrao za apostola i navjestitelja toga istoga milosrđa.

I danas, kada na javu izlaze zlodjela vapnom i zemljom, katranom i betonom desetljećima prekrivana, ne čuje se ni jedne riječi priznanja i kajanja. Umjesto toga dovikuju: Da nisu bili krivi, ne bi bili ubijeni! Tobožnjom krivnjom - a najvećem broju ubijenih krivnja bijaše u tomu što su pripadali hrvatskomu, slovenskomu ili drugim narodima i vjerama, što nisu bili za zločinačku državu i bezbožni režim - opravdava se zločin brutalna ubojstva na stotine tisuća osoba. Stoga nikakvo čudo da nam i nakon 28 godina od pada Berlinskoga zida i komunističko-ateističkoga sustava nema boljega života. Jer samo u katarzi - pročišćenju od svih nečistoća grijeha - moguće je nadati se i imati bolji život. Mi se nadamo da su naši pobijeni prije užasne smrti zadobili milost kajanja i da ih je Gospodin oprao od svih njihovih izopačenih misli i čina, i nagradio životom vječnim; da je Onaj koji sjedi na prijestolju razapeo svoj Šator nad njima jer prođoše nevolju veliku u kojoj im je krv Janjetova ubijelila haljine i da pred prijestoljem njegovim služe svomu Bogu dan i noć (Otk 7,14-15). Mi istodobno molimo da milosrđe Božje i onima na kojima je još ostalo nečistoće grijeha ubijeli duše njihove i sjedini ih sa svojim svetima u Nebu.

Oproštenje. Ovu sv. Misu, kao i svaku drugu, započeli smo činom kajanja s nakanom da nam Gospodin bude milosrdan i milostiv i oprosti svaki naš prijestup. U molitvi Očenaša molimo: „I otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“. Stoga razmišljajući nad istinom strašna zločina na ovome mjestu i nad potrebom kajanja, ne možemo zaobići zapovijed oproštenja. Dokle treba ići naše praštanje, uči nas Gospodin. Na pitanje apostola prvaka Petra: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Isus odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ te pouku o oproštenju završava: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu" (Mt 21-22.35). Dakle, zapovijed je oproštenja trajan čin.

I kako bez kajanja nema boljega života, tako bez oproštenja nema punine života. Jer kajanje je uvjet praštanja. Evanđelje nam donosi i primjere gdje Isus u susretu s grješnicima nije udijelio oproštenje, kao što je slučaj one preljubnice pred Hramom, koju nije otpustio u miru, nego joj rekao da ne griješi više. Nije joj dakle oprostio ne zbog težine grijeha, nego zbog nedostatka kajanja.

Uvijek je aktualno pitanje: Imamo li pravo mi živi oprostiti u ime nevino stradalih - ubijenih žrtava? Po ljudskim umovanjima i gledištima, čini se da nemamo. I to, ponajprije zbog samih žrtava. Ali tu se događa veliki odmak od onoga istinskoga i pravoga stajališta i praštanja koje nam je Isus navijestio i životom potvrdio. Jer ljubav i zlo nisu dvije stvarnosti na istoj razini, koje se između sebe natječu ili cjenjkaju: opraštam u mjeri kajanja i isprike. Jer ljubav jednostavno „ne pamti zlo..., i sve pokriva“ (1 Kor 13,6-7). Bez ljubavi ne bismo nikada zadobili oproštenja kao zalog spasenja. Ako pođemo dalje, a moramo, onda ne možemo zaobići božansku istinu da i same žrtve nisu mogle ući u prostor apsolutne Ljubavi, u sjedinjenje s Bogom, bez praštanja svojim ubojicama.

Stoga se i mi, braćo i sestre, ne možemo s ovoga mjesta zločinstva vratiti kući bez oproštenja. U kuću se ne ulazi samo snagom razuma koji nas potiče na praštanje radi vlastita smirenja, oslobođenja od unutarnje osvete, srdžbe i mržnje koja nas onesposobljuje za život u miru i slobodi. Pravo je oproštenje ono koje se gradi u perspektivi vječnosti, kada su oči, misli i srce usmjereni prema punini života. Stoga govor o praštanju neodvojiv je od dara vjere, od poniranja u otajstvenu Kristovu žrtvu i u sjedinjenje s Njime. Samo u tom smislu raste snaga koja iz srca izbija svaku težnju za osvetom, pročišćuje pamćenje te sve zlo - svjesni nepravednosti ljudskih sudova - prepušta Sudu Pravedna Sudca, kada dođe u slavi suditi žive i mrtve.

Svima pobijenima, svim žrtvama totalitarnih režima XX. stoljeća molimo od Boga vječni pokoj, a živima mirno i sretno hodočašće u puninu Božjega blagoslova do susreta sa svima našim pokojnicima u domu Oca nebeskoga.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE