Vijesti
13. September 2017.
Foto:
Cnak

Najprije zahvaljujem svima vama na nazočnosti ove večeri i pozdravljam sve koje je generalni vikar don Željko pozdravio pojedinačno i skupno, s kardinalom Vinkom na čelu.

Nevrijedni sluga. Već 25 godina svaki dan, a ponekada u dvomisenju svetkovinom ili nedjeljom, u kanonu molim: „Crkvu svoju na putu zemaljskom utvrđuj u vjeri i ljubavi zajedno s papom našim“ Ivanom Pavlom, ili Benediktom, ili Franjom, „i sa mnom svojim nevrijednim slugom“. Zaufano molim i pred Bogom iskreno mislim da sam Njegov nevrijedni sluga, nedostojan sv. Reda prezbiterata a još manje episkopata. Sve je Božji dar, na kojem sam Gospodinu zahvalan. I ujedno zadatak povjeren mi preko Crkve, kao provjera uma i slobode, odnosno kao kušnja gabatskoga suda i golgotskoga raspeća, zadatak na koji se životno odgovara, u nadi uskrsnuća.

Ne nevrijedan, nego - ništa. Sv. Pavao, iako svjestan svoje uzvišene apostolske službe, nije govorio da je samo nedostojan, tj. da u mnoštvu grješnika tvrdi: „od kojih sam prvi ja“ (1 Tim 1,15), nego je posve radikalno napisao Korinćanima: „Trebalo je da me vi preporučite jer ni u čemu nisam manji od 'nadapostola', premda nisam ništa“ (2 Kor 12,11). Tako: premda nisam ništa - tametsi nihil sum! To je naša biskupska i apostolska definicija. Nihil sum pred Bogom. A budući da je premilosrdni Bog Savla smatrao „dostojnim povjerenja“ i uzeo ga „u svoju službu“ (1 Tim 1,12), Apostol nam je primjerom pokazao kako valja biti zahvalan Božjoj neizmjernoj ljubavi.

Papin dekret o imenovanju. Kada je sv. Ivan Pavao II., 29. svibnja 1992.,[1] odlučio povjeriti mi koadjutorsku biskupsku službu u Mostaru, te me o tome prefekt Propagande, kard. Tomko, 1. lipnja u Rimu obavijestio tražeći privolu, odgovorio sam do koji dan da me sve tadašnje poteškoće i ratne posljedice odvraćaju od prihvaćanja zahtjevne službe. Ali sam dodao da ne bih želio hodati ovim svijetom a da me u životu ne prati Papin apostolski blagoslov. Kako ću zavrijediti njegov blagoslov, ako poslušno ne pristanem na njegov dekret?

Kroz mnoge nevolje. Prihvaćajući Papinom odlukom, prije četvrt stoljeća, koadjutorsku službu uz biskupa ordinarija Pavla Žanića, uzeo sam kao moto poticajne Pavlove i Barnabine riječi „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Ne samo zato što je tada bila ratom, na izvanjski način, pogođena i Crkva u Hercegovini - razumije se: i u Bosni, i u Hrvatskoj – puna raznovrsnih muka, nego isto tako i zbog unutarnjega fenomena neposluha i gotovo sustava nekih neistinâ u samoj Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, svjestan da uvijek ima ljutih nevolja u borbi do potpuna posluha i do prave istine. Na prvi problem bio je odgovor, između ostaloga, i posthumna knjiga don Marka Perića, Hercegovačka afera.[2] Taj smo iskonski „slučaj“ isključivo rješavali pri Svetoj Stolici od 1993. do 2005.[3] Napismeno riješili još 2000. prihvaćanjem Izjave o posluhu, a stvarno je još ostalo recidiva u režiji nekolicine sankcioniranih svećenika kao i njihovih podupiratelja.

Provedbom dekreta „Romanis Pontificibus“ htjela se postići pravda u odnosu na biskupijski kler i župe koje su mu bile dodijeljene prije stotinu godina, 1899. Ovdje želim zahvaliti braći franjevcima, i onima iz uprave i onima iz župa, koji su svojedobno odlučno prihvatili, kao i onima koji su tijekom vremena nadolazili kao  mladomisnici i povratnici iz misija i inozemne pastve i sustavno prihvaćali provedbu Dekreta „Romanis Pontificibus“ pokazujući se vjerodostojnim suradnicima u župnom pastoralu na dobro i Provincije i cijele ove mjesne Crkve.    

Međugorski fenomen. Uz tolike javne tekstove, Biskupski je ordinarijat objavio i knjige Ogledalo Pravde [4] i Istina će vas osloboditi,[5] s obzirom na takozvana ukazanja u Međugorju! Posve sam uvjeren, kao što je bio uvjeren i moj predšasnik biskup Žanić, da se neistine ne mogu proglašavati istinama, a ponajmanje u Katoličkoj Crkvi, bez obzira na svu medijsku graju i trenutačnu prividnu pobjedonosnu prevagu. Čvrsto vjerujem da se istinska i autentična pučka pobožnost  prema Gospi, Bezgrješnoj Djevici Mariji, ne može graditi na pijesku neautentičnih ukazanja! Ozbiljno se bojim da će jednoga dana sva istina izbiti na površinu! I tu sam se zalagao i zalažem – kao uostalom i moj časni Prethodnik - da Gospinu presvetu osobu treba braniti od ljudskih krivotvorina, i da i u tome Crkva mora biti i ostati „stup i uporište istine“ (1 Tim, 3,15).

Bilo bi hvalevrijedno da se u tome fenomenu svi zalažemo da nas Isusova istina oslobodi od raznih zemaljskih primjesa i interesa te da živimo in plena veritate et caritate, u punoj kršćanskoj istini i ljubavi, časteći Blaženu Djevicu Mariju onako kako to Učiteljstvo Crkve predlaže i traži. 

Izmišljene optužbe tako teške i tako klevetničke o „kolaboracionizmu“ moga Prethodnika i o mojim „ugovorima“ sa zakletim neprijateljima Crkve, i to bez ikakvih ucjena, na moj zahtjev, moraju se sučeliti na drugi način i na drugom forumu. Ovdje bih primijetio samo jedno. Godinama prije svoga ređenja pratio sam biskupa Pavla, pa i na nekim njegovim susretima pri Svetoj Stolici, gdje su se predstavljali i raspravljali nemali škandali koji sežu u same početke tzv. ukazanja u Međugorju. Osobno sam bio svjedok dubokih patnji blagopokojnoga biskupa Žanića. I nerijetko sam se pitao: zašto se jedna takva stvarnost, koja se predstavlja kao nešto plodovito dobro i duhovno zdravo, često promovira na općoj razini s nebrojenim krivotvorinama, prijevarama, napadima i monstruoznim klevetama? I danas postavljam isto pitanje: čije je to djelo? I komu to treba?

Zahvale. Zahvalan sam Gospodinu za ovu četvrtinu stoljeća što mi je dano povjerenje propovijedati Evanđelje Božje, usmeno i napismeno, dijeliti Kristove sakramente i kanonski ravnati ovim biskupijama u Hercegovini na slavu Božju, na porast Katoličke Crkve, na spasenje duša i na dobro hrvatskoga naroda. Za sve svoje krivnje i propuste u tom djelovanju molim Boga za oproštenje!

Zahvalan sam Svetoj Stolici koja je izravno pratila moj rad. Samo sam njoj prisegao vjernost na Evanđelje. Samo sam njoj polagao račune. Samo sam nju zvao u pomoć za rješenje baštinjena „slučaja“ i rasvjetljenje razglašena „fenomena“. Samo sam njoj dostavio više od 2700 dokumenata iz arhiva Ordinarijata o Međugorju, gdje su zapisane teške činjenice i sadržana istina. Svaki dan slušam medijske i druge priče koje uopće ne odgovaraju istini. Vjerovao sam i vjerujem u Isusovu: „Tibi dabo claves Regni coelorum“ [Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga], Šimune, sine Jonin (Mt 16,19). Nastupao sam sa svom parezijom – otvorenom i odgovornom slobodom, i istinskim poštovanjem pred Papama i pred svetostoličkim kardinalima i drugim službenicima. I doživljavao jednako poštovanje.

Zahvalan sam Bogu na vjernim suradnicima na Ordinarijatu, i za knjigu „Sjeti me se kada u raj dođeš!“, koju su za ovu prigodu priredili. Jednako zahvalan zakonitim svećenicima po hercegovačkim župama, sestrama redovnicama raznih Kongregacija kao i svim vjernicima u vjernosti katoličkomu nauku, u jedinstvu kršćanske ljubavi, u promicanju duhovnoga života, u obnovi porušenih crkvenih zgrada i objekata; u gradnji novih.

Zahvalan sam kolegama biskupima iz dviju Biskupskih konferencija Crkve u Hrvata na redovitim godišnjim susretima i tolikim drugima, kao i članovima drugih Biskupskih konferencija na razmjenama bratskih poziva, na suradnji i razumijevanju.

Zahvalan svim osobama i ustanovama koje su u službi plodna mira, odgovorne slobode, izgradnje dobrih međuljudskih odnosa i zaposlenja nezaposlenih u ovom dijelu domovine.

Podupirao sam i podupirem kontakte s predstavnicima Zahumsko-hercegovačke i Primorske eparhije i Islamske vjerske zajednice u Hercegovini. Nisu ti kontakti visokih ekumenskih i teoloških kolokvija, ali ne dopuštamo da se ugasi vatra uzajamnih razmjena prigodnih susreta i blagdanskih čestitaka. Pravi ekumenizam i dijalog ima budućnost, a lažni nema.

U neka doba bio sam poprilično bolestan. Zahvalan sam Bogu koji daje zdravlje, uslišujući molitve vjernih duša i služeći se vrsnim liječnicima i njihovom stručnošću i humanošću, a među njima s osobitim poštovanjem spominjem dr. Matu Škegru u Zagrebu. I njima svima Bog uzvratio svojim nagradama.

Zahvalan sam svima koji su se ovih dana sjetili svojim glasom, slovom ili dolaskom u Mostar da hvalu damo Gospodinu Bogu našemu od kojega radosno na sve zazivam obilnu milost Njegovih blagoslova! Napose hvala kardinalu Josipu Bozaniću koji se i usmeno i napismeno javio.

Zahvalan sam osobito Papi Franji koji mi je za ovu prigodu poslao svoj autograf, što mi je pouzdan znak da sam u ovih 25 godina nastojao djelovati pod Papinim apostolskim blagoslovom, koji sam istaknuo i u prihvaćanju ove službe.

Još jednom zahvaljujem za vašu nazočnost i pozornost ove večeri, za vašu ljudsku i duhovnu potporu. I kao što često kaže Sveti Otac: “Samo hrabro, naprijed!” [Avanti, con coraggio!] Neka sve bude u vjeri i ljubavi, na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva!

 

[1] Annuario Pontificio 2017., str. 485.

[2] M. Perić, Hercegovačka afera. Pregled događaja i važniji dokumenti, Mostar, 2002.

[3] Službeni sastanci s ocima franjevcima iz Provincije i iz Generalne kurije na poziv Kongregacije za evangelizaciju naroda bili su u Rimu: prvi u travnju 1993.; drugi u listopadu 1995.; treći u veljači 1996., četvrti u ožujku 1997., peti u studenome 1998., šesti u prosincu 1999., sedmi u studenome 2002. i osmi u listopada 2003. Generalni ministar potpisao je izjavu Put zajedništva u Crkvi u Hercegovini, 1. ožujka 2005.

[4] Ogledalo Pravde, Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, priredio D. Kutleša, Mostar, 2001.

[5] N. Bulat, Istina će vas osloboditi. Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka. Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.), Mostar, 2006.

POVEZANI ČLANCI

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
02. pro 2017
KIUM - don Ante Luburić

NAJČITANIJE

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
02. pro 2017
KIUM - don Ante Luburić