Komentar
24. March 2016.
Foto:
nepoznato

O OBREDU "PRANJA NOGU"

   Vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, po nalogu pape Franje, objavila je 6. siječnja ove godine, u formi Dekreta, neke preinake u dosadašnjem obredu "pranja nogu" za vrijeme Večernje sv. Mise na Veliki četvrtak. Donosimo prijevod toga Dekreta koji su potpisali prefekt Kongregacije kard. Robert Sarah i njezin tajnik nadbiskup Arthur Roche. 

    Tajnik iste Kongregacije msgr. Roche iznio je u svome komentaru, pod naslovom "Dadoh vam primjer", određen povijesni pregled toga obreda i objavio u vatikanskom poluslužbenom glasilu L'Osservatore Romano, 21. siječnja ove godine. Donosimo prijevod toga komentara.

   Dijecezanski biskup Ratko Perić poslao je svim župnicima i župnim vikarima u hercegovačkim biskupijama pastoralnu Okružnicu, 11. ožujka ove godine, prenoseći svima ono što je korisno i potrebno znati u vezi sa spomenutim crkvenim obredom. Donosimo tu Okružnicu.  

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA

Prot. N. 87/15

DEKRET

   Reforma Svetoga tjedna, dekretom Maxima Redemptionis nostrae mysteria[Najveća otajstva našega Otkupljenja] (30. studenoga 1955.) dala je ovlast, gdje to preporučuje pastoralan motiv, da se obavlja pranje nogu dvanaestorici muškaraca za vrijeme sv. Mise Večere Gospodnje, nakon čitanja Evanđelja po Ivanu, kao da predstavnički očituje poniznost i ljubav Kristovu prema njegovim učenicima.

   U rimskoj liturgiji taj je obred bio prenošen pod pojmom Mandatum – Gospodnja zapovijed o bratskoj ljubavi po Isusovim riječima (usp. Iv 13,34), pjevanima u antifoni za vrijeme slavlja. Obavljajući taj obred, biskupi su i svećenici pozvani da se intimno suobliče Kristu “koji nije došao da bude služen nego da služi” (Mt 20,28), i, potaknut ljubavlju “do kraja” (Iv 13,1), da dadne život za spasenje cijeloga ljudskog roda.

   Da očituje ovo puno značenje obreda onima koji sudjeluju, učinilo se prikladnim vrhovnomu svećeniku Franji da promijeni propis koji se čita u rubrikama Rimskoga misala (str. 300, br. 11; hrv. izdanje iz 1980., str. 182, br. 6): “Poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima…“, koji stoga treba biti preinačen na sljedeći način: “Poslužitelji dovode izabrane iz Božjega naroda…” (dosljedno u Biskupskom ceremonijalu, br. 301 i br. 299 b: “sjedala za izabrane”), tako da pastiri mogu izabrati skupinu vjernika da predstavlja različnost i jedinstvo dijela Božjega naroda.

   Takva se skupina može sastojati od muških i ženskih osoba, i, ako je zgodno, mladih i starih, zdravih i bolesnih, klerika, posvećenih, laika. Ova Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, snagom ovlasti koje joj je udijelio Vrhovni svećenik, uvodi takvu novost u liturgijske knjige Rimskoga obrednika, podsjećajući pastire na njihovu zadaću da na odgovarajući način pouče bilo izabrane vjernike bilo druge, da sudjeluju u obredu svjesno, aktivno i plodonosno. Unatoč bilo čemu što je ovomu protivno.

   Iz Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 6. siječnja 2016., na svetkovina Bogojavljenja.

Robert kard. Sarah

Prefekt

+ Arthur Roche

Nadbiskup Tajnik

Komentar Kongregacije

DADOH VAM PRIMJER

   Dekretom In Missa in coena Domini [U Misi Večere Gospodnje] Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, po Papinoj odredbi, preinačila je rubriku Rimskoga misala koja se odnosi na pranje nogu (str. 300, br. 11), koja je na razne načine stoljećima bila vezana uz Veliki četvrtak i koja se, od reforme Velikoga tjedna, može obaviti i u Večernjoj misi kojom počinje Sveto trodnevlje.

   Osvijetljen Evanđeljem Ivanovim, obred tradicionalno ima dvostruko značenje: slijedi ono što je Isus učinio u Dvorani perući apostolima noge i izražava sebedarje koje se označuje ovim poslužničkim činom. Nije se slučajno nazivaoMandatum – Zapovijed, počevši od prve antifone koja ga je pratila: Mandatum novum do vobis, ut diligatis invicem, sicut dilexi vos, dicit Dominus (Gv 13,14). [“Novu vam zapovijed dajem, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, kaže Gospodin”].

   Zapovijed bratske ljubavi, naime, obvezuje sve učenike Isusove, bez razlike i iznimke. Pontifex suis cubicularibus pedes lavat et unusquisque clericorum in domo sua” [Papa pere noge svojim komornicima, a svaki klerik u svojoj kući], već je glasila stara naredba u 7. stoljeću. Primijenjena na različit način u raznim biskupijama i opatijama, potvrđena je u Rimskom pontifikalu u 12. stoljeću nakon Večernje Velikoga četvrtka, i u uporabi u Rimskoj kuriji od 13. stoljeća (facit mandatum duodecim subdiaconos) [izvršava zapovijed dvanaestorici subđakona]. Zapovijed je u Rimskom misalu sv. Pija V. (1570.) ovako prikazana:Post denudationem altarium, hora competenti, facto signo cum tabula, conveniunt clerici ad faciendum mandatum. Maior abluit pedes minoribus: tergit et osculatur [Nakon ogoljenja oltara u prikladno vrijeme, učinivši znak križa, dolaze klerici radi obavljanja zapovijedi. Veći pere noge manjima: otire ih i ljubi”].

   Obred se odvija uz pjevanje antifona, od kojih je posljednja Ubi caritas [Gdje je ljubav], a završava Očenašom i molitvom koja povezuje zapovijed služenja s očišćenjem od grijeha: Adesto Domine, quaesumus, officio servitutis nostrae: et quia tu discipulis tuis pedes lavare dignatus es, ne despicias opera manuum tuarum, quae nobis retinenda mandasti: ut sicut hic nobis, et a nobis exteriora abluuntur inquinamenta; sic a te omnium nostrum interiora laventur peccata. Quod ipse praestare digneris, qui vivis et regnas, Deus, per omnia saecula saeculorum. [Pomozi, Gospodine, molimo zadaći našega služenja: i jer si se ti udostojao svojim učenicima oprati noge, nemoj prezreti djela ruku svojih, koja si nam zapovjedio da ih obdržavamo: da kao što se ovdje nama i od nas vanjske prljavštine peru, neka se tako od tebe operu unutrašnji grijesi svih nas. Udostoj se to dati sam ti koji živiš i kraljuješ, Bog po sve vijeke vjekova].

   Radnja je pridržana svećenstvu (conveniunt clerici), osvijetljena Evanđeljem koje je odslušano u jutarnjoj Misi; nedostatna oznaka “dvanaestorice” činilo bi se da nam daje misliti da vrijedi ne samo oponašanje onoga što je Krist učinio u Dvorani Posljednje večere nego i staviti u praksu primjernu vrijednost, uvijek aktualnu za njegove učenike. Opis “De Mandato seu lotione pedum” [Zapovijed ili pranje nogu] u Biskupskom ceremonijalu iz 1600. godine još je detaljniji. Spominje se uporaba (nakon Večernje ili za ručak, u crkvi ili u kaptolskoj dvorani ili na prikladnu mjestu) da Biskup pere, suši i ljubi noge “trinaestorici” siromaha, nakon što ih je obukao i nahranio i dodajući napokon milostinju, ili trinaestorici kanonika, prema mjesnim običajima i želji biskupa, koji može radije uzeti siromahe i ondje gdje je običaj da budu kanonici: videtur enim eo pacto maiorem humilitatem, et charitatem prae se ferre, quam lavare pedes Canonicis[čini se, naime, da na taj način pokazuje veću poniznost i ljubav nego ako pere noge kanonicima]. Pridržana dakle kleru, ne isključujući mjesne uporabe koje uzimaju u obzir siromahe ili dječake (na pr. Pariški misal), pranje je nogu tako značajna gesta ali ne za cjelinu Božjega naroda.

   Biskupski ceremonijal to je izričito propisivao za katedrale i kanoničke crkve. Reformom Pija XII., koji je prenio Misu Večere Gospodnje u večernje sate, pranje nogu, iz pastoralnih razloga, može se obaviti u samoj Misi, nakon homilije, duodecim viros selectos [dvanaestorici izabranih muževa], raspoređenih in medio presbyterii vel in ipsa aula ecclesiae [u sredini prezbiterija ili u samoj crkvenoj dvorani]: njima slavitelj pere i otire noge (ne navodi se poljubac). Nadišavši smisao više klerički i pridržan, obred se odvija na javnom skupu a naznaka “dvanaest ljudi” čini ga izričitim znakom koji oponaša, kao sveta predstava, koja olakšava posvješćenje onoga što je Isus izvršio prvoga Velikog četvrtka.

   Rimski misal iz 1970. preuzeo je obred tek reformiran, pojednostavljujući neke elemente: ispušta se broj “dvanaestorica”, kaže se da se obavi in loco apto [na prikladnu mjestu], ispušta se antifona i dodaju se druge, Ubi caritas dodaje se prinošenju darova, isključuje se završni dio (Oče naš, stihovi i molitva), baština jednoga čina koji stoji sam za sebe, izvan Mise. Ostao je ipak pridržaj samo “muškarcima” zbog oponašateljske vrijednosti. Sadašnja promjena predviđa da se izaberu osobe izabrane iz svih članova Božjega naroda. Vrijednost se prenosi već ne toliko na vanjsko oponašanje onoga što je Isus učinio, koliko na značenje onoga što je izvršio s općim značenjem, ili sebedarjem “do kraja” za spasenje ljudskoga roda, na njegovu ljubav koja sve obuhvaća i sve pobratimljuje u prakticiranju njegova primjera.

   Exemplum [primjer] koji nam je dao da i mi činimo kao on (usp. Iv 13,14-15), ide naime izvan fizičkoga pranja nogu drugomu, da obuhvati sve ono što ta gesta izražava u služenju dodirljive ljubavi prema bližnjemu. Sve antifone predložene u Misalu za pranja nogu podsjećaju i osvjetljuju novo značenje geste, bilo za onoga koji to čini bilo za onoga koji to prima bilo za onoga koji to slijedi pogledom i to pounutrašnjuje s pomoću pjevanja. Pranje nogu nije obvezatno u Misi Večere Gospodnje. Dužnost je Pastira da mu vrjednuju prikladnost prema pastoralnim prilikama i razlozima, tako da obred ne postaje gotovo automatski ili umjetan, lišen značenja i sveden na scenski element. Niti smije postati tako važan da privlači svu pozornost Mise Večere Gospodnje, koja se slavi „na najsvetiji dan kada je Isus Krist naš Gospodin predao sama sebe u smrt za nas“ (U zajedništvu Rimskoga kanona); u naznakama homilija podsjeća se na posebnost ove Mise, spomena ustanove Euharistije, Svetoga reda i nove Zapovijedi bratske ljubavi, vrhovnoga zakona za sve i prema svima u Crkvi. Pastiri će izabrati skupinu osoba koje predstavljaju Božji narod – laike, zaređene, oženjene, bežene, redovnike, zdrave i bolesne, djecu, mlade, stare – a ne samo jedne kategorije i staleža. Dužnost je onoga koji je izabran pokazati u jednostavnosti vlastitu raspoloživost. Dužnost je napokon onoga koji vodi liturgijske ceremonije pripremiti sve da pomogne svima i svakomu da plodonosno sudjeluje u ovom trenutku: život je svakoga učenika Gospodnjega u podsjećanju na „novu zapovijed“ koja se čula u evanđelju.

 + Arthur Roche

Nadbiskup Tajnik Kongregacije

za bogoštovlje i disciplina sakramenata

-------------

Objavljeno u: L'Osservatore Romano, 21. siječnja 2016.

 

Mostarsko-Duvanjska i Trebinjsko-Mrkanska biskupija

BISKUPSKI ORDINARIJAT MOSTAR

Ulica nadbiskupa Čule bb., pp. 54 - 88000 Mostar

(tel. ++387/36/334-050; fax: 334-080; e-mail: [email protected])

Mostar, 11. ožujka 2016.

Prot. br.: 264/2016.

ŽUPNICIMA I ŽUPNIM VIKARIMA

MOSTARSKO-DUVANJSKE I

TREBINJSKO-MRKANSKE BISKUPIJE

   Predmet: O obredu pranja nogu na Veliki četvrtak

Smisao Isusove geste

   Prikaz „pranja nogu“ donosi samo sv. Ivan, apostol i evanđelist, i to vrlo opširno. Čak u 17 redaka (13,1-17). U tom Isusovu činu prema apostolima čita se Gospodinova ljubav u svemu svom opsegu, „do kraja“.

   1 - U Dvorani Posljednje večere. Isus je svjestan da je pred najvećim poniženjem, ali i najvećim uzvišenjem. Kucnuo je čas Judine izdaje po đavlu, čas židovskoga orkestriranja i rimskoga razapinjanja. Ali kucnuo je čas i Isusova proslavljenja: slavnoga uskrsnuća! Isus je posve svjestan da će se sve to s njime događati u roku od tri dana. I upravo u tim trenutcima svoje svijesti o poniženju i uzvišenju, on pere učenicima noge. Kao što će neka osoba, koja voli drugu osobu teško oboljelu, biti spremna pomoći bolesniku u svakom pogledu, do najnižih usluga, i još će biti ponosna što to može učiniti, tako Isus pere noge učenicima što nikada ni prije ni poslije nije učinio. Vrhunski izraz ponosa i ljubavi.

   2. - Zašto pranje nogu? Palestinski su putovi bili u suho doba prašnjavi, a u kišno doba kaljavi. Noge su uvijek bile prljave. Kada bi netko išao na gozbu, slavlje, svadbu, on bi se sav okupao. Ali kako ide pješke kroz prašinu ili kal, uglavnom samo noge zaprlja. Tako su pred vratima uvijek bile posude s vodom, koja je služila za pranje nogu. Zato se samo noge operu prije ulaska u svečanu dvoranu. Ljudi su najčešće nosili sandale, tako da iz njih lako može ispasti i prašina i kalina. Na gozbama je uloga pranja nogu pripadala robovima i ropkinjama. Isus i apostoli ušli su u pripremljenu dvoranu a da se ne kaže da su pred vratima oprali noge. Ni Isus ni apostoli nisu imali posluge, razumije se. Kada je trebalo, onda bi jedan drugomu pomogao, kao pravi prijatelji. Da apostoli učine neku sličnu gestu svomu Učitelju, to se moglo pretpostaviti i očekivati, što oni nisu učinili. Ali da bi Gospodin učinio nešto slično apostolima, to je bilo nečuveno. A upravo se to dogodilo.

   3 - I izdali i zanijekali. Isus je dobro znao s kime ima posla, tj. da će biti izdan, od svoga sustolnika. Znao je da će ga se svi u određenu trenutku odreći i pobjeći kuda koji. Spontano se u čovjeku bude osjećaji odvratnosti prema takvoj udruženoj skupini. U Isusa obratno. Što su ga više izdavali i odricali se njegova imena i nauka, to ih je on više ljubio. „Vi me ne možete toliko poniziti koliko vas ja mogu ljubiti“, pokazao im je i riječima i djelima.

   4. - Umjesto pranja - samohvala! Čitamo kako su se apostoli prepirali, umjesto da Isusu operu noge i jedni drugima pomognu prije ulaska u svečanu dvoranu ili cenakul. Iako je znao što oni misle, Isus ih za stolom upita o čemu raspravljaju. Oni rekoše sasvim otvoreno i iskreno: Tko bi to „od njih bio najveći“? (Lk 22,24). Oni su se do te mjere zanijeli u svojoj svađi oko prvenstva, da su zaboravili pred vratima noge oprati jedan drugomu ili samima sebi, a pogotovo Isusu. U tome trenutku usta Isus od večere, odloži gornje haljine, opasa se i jako se uozbilji: Praonik! Ubrus! Noge amo! I „počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom“ kao najveći sluga, pravi rob. Svi izvan sebe, dramatičan i škandalozan trenutak! Ni „snalažljivi“ se Juda ne snalazi! Njemu nije ni koristilo što mu je Isus oprao kaljave noge.

   5. - Petar smogne snage i reče: „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?“ Ja moram tebi prati noge, a ne ti meni. Ali mu Isus odvrati: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije!“ Nakon raspeća, preminuća i uskrsnuća. Petar se stade prepirati s Isusom: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ I Petar pokazuje ljubav, ali onu oholu! Isus mu na to mirno: E onda ne ćeš imati „dijela sa mnom“: udjela u družbi, u Crkvi, u Kraljevstvu nebeskom! Ako je tako, ponizi se Petar, i zamoli: Onda peri „i ruke i glavu“! Onaj kojemu je svu vlast Otac „predao u ruke“ (Iv 13,3) sada u te iste prečiste „ruke“ uzima prljave noge apostola da ih opere, kontrastno uočava sv. Augustin.[1] I onda Isus dometnu zagonetnu rečenicu: „Tko se okupao, ne treba drugo da opere nego samo noge - i sav je čist“ (13,10). Kao da je rekao: Ne prođete li kroz moje ruke, ne budete li očišćeni mojom riječju (15,3), ne prođete li kroz moju smrt, kroz moje oproštenje, vrata moje krsne vode, nemate udjela ni u Crkvi, ni u Kraljevstvu Božjem.

   6. - Kao što sam ja vama, tako od sada i vi drugima. „Primjer sam vam dao: da i vi činite kao što ja vama učinih“ (13,17). Isus je dao primjer. Neki su tu gestu pretvorili u ceremoniju pranja nogu. Što je Isus time mislio poručiti? Najprije nije Isus rekao: ono što ja vama činim, to i vi činite drugima. Nego: kaošto sam ja vama ovakvu gestu učinio, tako i vi činite stotine drugih stvari jedni drugima u stilu i smislu služenja! Ovakav način „služenja“, „robstva“, jest služba vodstva! 

Iz povijesti obreda Pranja nogu

   1. - Prva Crkva nije shvatila da je „pranje nogu“ nešto što ona mora činiti poput obreda, sakramenta. Pranje nogu u obliku crkvene ceremonije prvi se put spominje tek u 7. stoljeću u jednom obredniku. Punih šest stoljeća nema nikakva spomena o toj gesti. 

   2. - Rimski pontifikal, službeni obrednik Rimske Crkve, sadrži obred pranja nogu tek u 12. stoljeću, i to se uglavnom činilo klericima, ne coram populo.  

   3. - Početkom 17. stoljeća obred je već detaljiziran, rubrificiran. Noge se peru trinaestorici siromaha ili kanonika, i, osim pranja, treba noge i - poljubiti!

   4. - Papa Pio XII. godine 1955. određuje dvanaestoricu muškaraca kojima se peru noge i isključuje ljubljenje nogu.

   5. - Godine 1970. Novi obrednik zadržao je samo muškarce kao sudionike u pranju nogu, ali čini se da se više ne inzistira na broju 12: to znači može biti i više i manje. Skupina.

   6. - Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država godine 1987. na svoju ruku pripušta obredu pranja nogu i ženske osobe!

   7. - Godinu dana kasnije, 16. siječnja 1988., Kongregacija za bogoštovlje izdaje dekret Paschalis solemnitatis koji u broju 51 zadržava „izabrane muževe“, tj. muškarce izabrane tako da ne ostavlja nikakve sumnje s obzirom na rod izabranika. 

   8. - Papa Franjo prve godine svoga pontifikata, 2013., odlučuje oprati noge i dvjema djevojčicama u zatvoru, od kojih je jedna muslimanka. A godinu dana poslije, 2014., oprao je noge osobama kojih je bilo šest muških, šest ženskih. Potom je uslijedio Dekret Kongregacije za bogoštovlje i Tajnikov Komentar,prijevod ovdje u prilogu. 

   U ovomu pregledu jasno je da se dokidanjem broja 12 sudionika, uvođenjem ženskih u obred pranja nogu, želi premjestiti ceremonijalni naglasak sa sjećanja na Večeru Gospodnju i s Dvanaestorice apostola, a istaknuti Isusova ljubav prema svim ljudima.

Suvremeni pastoralni razlozi

   1. - Isusova gesta pranja nogu učenicima bila je autentična i simbolična. Autentična: jer je stvarno oprao prljave noge učenicima. Simbolična: jer je naznačavala Isusovu božansku ljubav u svemu svom opsegu, do kraja! Danas u ceremoniji „pranja nogu“ ni u koga noge nisu prljave, nego posve čiste, pa je to samo puka simbolika. Zato u Rimskom misalu stoji: „gdje to preporuča pastoralni razlog“.[2]

   2 - Stoga ni do sada nikada u ove dvije tisuće godina taj obred nije bio obvezatan, nuždan, neizostavljiv, ad validitatem. Bilo je prepušteno na razboritost biskupa i župnika. Ako neki pastir uviđa pastoralan razlog da to čini, slobodno mu je činiti. Ako drugi to ceremonijalno ne čini, on se nije ni o što ogriješio, pa ni o Gospodnju zapovijed ljubavi, u pretpostavci da u drugim stvarima nije propustio iskazati autentičnu ljubav u ime Isusovo.

   3 - Gospodnja je zapovijed ljubavi obvezatna, a ovaj obred „pranja nogu“ posve je fakultativan. Tako Komentar najnovijega obreda i promjene ističe da pranje nogu nije obveza ni svećenika ni biskupa. Neka župnici vrjednuju koliko što odgovara pastoralnim prilikama. A pri tome valja imati u vidu: 

- da obred nije automatski povezan s Misom Večere Gospodnje;

- da ne smije biti neprotumačeno puku, i to jasno i razgovijetno;

- da obred ne smije postati toliko značajan i bitan da privuče svu pozornost s Mise Večere Gospodnje koja se slavi na najsvetiji dan kada je Isus predao sama sebe u smrt za naše spasenje, a ističe se nešto što je puka simbolika i neobligatorna ceremonija.

- da se ne smije ispustiti sva usredotočenost pozornosti te svete noći da je Gospodin Isus ustanovio Presvetu Euharistiju: Ovo je Tijelo moje! Ovo je Krv moja! i zaredio svoje učenike za apostole: Činite ovo meni na spomen!

- da se obred nikako ne smije svesti na priredbu, cirkus, smijanje na račun sudionika i sudionica i da vjernici samo to zapamte i prepričavaju s Mise Večere Gospodnje!

   4. - Pastoralni razlozi mogu doista sugerirati da se ta gesta ne izvodi, kao što se nije činila kroz tolika stoljeća i kao što nikada nikoga nije obvezivala i ne obvezuje. Ako će dakle svraćati pozornost ljudi s Euharistije i svetoga Reda na vanjske simbolične čine koji su sporedni i nebitni, a ne na ljubav koja je glavna i bitna, onda je pastoralno preporučljivije izostaviti, tj. zamijeniti nekim istinskim činima prave nagradne ljubavi. Na primjer:

- odlučiti pohoditi i pomoći svomu susjedu, susjedi koji ne mogu s postelje ni poradi najosnovnijih potreba;

- molitveno i materijalno sjetiti se onih u Caritasovu hospiciju, Rehabilitacijskom centru ili sličnoj crkvenoj ili civilnoj ustanovi;

- da prvopričesnici te godine daruju pod tom sv. Misom darove za svoje vršnjake potrebnike;

- gladna nahraniti, žedna napojiti, neodjevena zadjenuti, zatvorena pohoditi, bolesnu lijeka donijeti, uvrjedu oprostiti, nepravdu podnositi – to su autentične geste ne samo milosrđa i ljubavi nego i osnovne ljudske i kršćanske pravednosti! Ovo se ne smije ispustiti. Ovo je Gospodnja zapovijed ljubavi!

   Želeći svima dobru pripravu te da zdravi dočekate Vazmene blagdane, sve vas iskreno pozdravljam zazivajući na sve blagoslov Božje Ljubavi.            

+ Ratko Perić, biskup

--------------------

[1] S. Augustinus, In Evangelium Joannis, 55,6: „Cum illi ergo omnia Pater dedisset in manus, ille discipulorum non manus, sed pedes lavit“.

[2] Rimski misal, hrv. izdanje, Zagreb, 1980., str. 182, br. 5.

POVEZANI ČLANCI

02. lip 2016
Don Rajko Marković
27. svibnja 2016
Biskup Ratko Perić
22. ožu 2016
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

02. lip 2016
Don Rajko Marković
27. svibnja 2016
Biskup Ratko Perić
22. ožu 2016
Biskup Ratko Perić