Vijesti
28. July 2017.
Foto:
ramski-vjesnik.ba

Na poziv fra Ivana Pervana, župnika u Doljanima, u Prozorskom dekanatu, s blagoslovom kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskoga nadbiskupa, biskup Ratko Perić iz Mostara predvodio je, u petak, 28. srpnja 2017., komemorativno Misno slavlje u povodu 24. obljetnice pogibije 33 vojnika i 6 civila katolika na Stipića livadi, koja se dogodila 28. srpnja 1993.  Nevine žrtve pobili su pripadnici Armije BiH.

U Misnom je slavlju sudjelovalo 17 svećenika, salezijanski đakon, više stotina vjernika iz župe Doljani i iz raznih župa, osobito onih iz kojih su bile žrtve spomenutoga dana. Predstavnici civilnih i vojnih vlasti i raznih udruga proisteklih iz domovinskog rata najprije su vijencima i paljenjem svijeća odali počast žrtvama pred spomenikom na brežuljku, uz prigodne govore, a potom je na poziv fra Ivana, župnika, biskup počeo Euharistijsko slavlje. Pjesmu je vodio bogoslov Tomislav Rajič iz Jablanice.

Biskup je održao propovijed koju donosimo u cijelosti

VJEROM U BOGA NADVLADATI LJUDSKE TRAGEDIJE

Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima (Job 1,1-3).

Prvo, sve ovo što sv. pisac brojčano napisa s obzirom na stada u stotinama i tisućama, najednom počinje nestajati pred vihorom Sabejaca, istočnog naroda: volove i magarice oteše, a momke čuvare pobiše. Samo se jedan od čuvara spasio da Jobu dojavi prebolne vijesti. Joba je udario moždani udar, kojega možda nije bio ni svjestan.

Drugo, nije se ta žalosna vijest ni stišala, već je druga bila na pomolu: gromovi nebeski ili „ognjevi Božji“ udariše u stada ovaca i u njihove pastire. Sve spališe što su pred sobom imali. Nitko ne osta u životu, osim jednoga skoroteče da donese Jobu novi udarac. Joba je ovaj put pogodio srčani udar, kojega možda nije bio posve ni svjestan.

Treće, dok je pokušavao zaustaviti grcanje i suze, dotrči treći zloglasnik, jedini preostali od svih pobijenih, pred najezdom Kaldejaca koji ruše sve živo pred sobom. Tri čete kaldejske navalile na Jobove deve koje oteše, a momke mačem pobiše. Jedino taj glasnik uteče glavom bez obzira. Job je sve to nekako pregrmio, jer se u sebi samo pitao jesu li mu živi sinovi i kćeri. Ako je njih desetero ostalo u životu, sve će se ostalo vratiti u svoj početan položaj.

Četvrto, eto još jednoga zlovjesnika da javi upravo to, da je i svih sedam sinova i tri kćeri bilo na rođendanu u kući jednoga od njih. Častili se, šalili i pjevali kao i obično. Idila koja ne sluti nikakvoj katastrofi. Ali navalio uragan koji briše 250 kilometara na sat, i uzdigao kuću iz temelja, uskovitlao je u zraku i srušio je na sinove i kćeri. Job će malo kasnije reći: „U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš“ (Job 30,22). Svi su Jobovi ukućani listom pobijeni, nitko se nije spasio, osim jednoga tužnog sluge. On jedini isplivao da to kaže domaćinu i razdere mu srce na deset dijelova koliko je imao sinova i kćeriju.

Čudno je da Job ne postavlja nijedno pitanje nijednomu glasniku ovih zala. Ne provjerava vijesti, koje su po sebi moguće ali nevjerojatne. Prihvaća, kao da je očekivao. Job samo guta svoju bol. Četiri udarca životno pogodiše Joba: dvije elementarne nepogode - munje i uragani, kojima ne znamo ni odakle dolaze i kamo jure; i dva ljudska faktora: Sabejci i Kaldejci, dva napadačka naroda. U Joba doslovno sve potamanjeno. Nema kruha, nema ruha, nema krova; nema krava, nema ovaca; nema momaka, nema pastirica; nema sinova, nema kćeriju. Ostao sam ko ćuk na grani. Ostala mu je, doduše, žena, koja će ga krivo savjetovati! Da mu bude teže!

- Bože, da me nisi slučajno zamijenio s nekim? - pita se Job u sebi. Pa umjesto da se gromovima dočepaš svoga neprijatelja (hebr. ojev), ti dostigao jadnoga i pravednoga Joba (hebr. Ijev), kako donosi neka židovska legenda. A Bog mu odgovara: Jobe, ja koji sam stvorio tvoje vlasi na glavi i svaku u korijenu i po imenu znam; ja koji sam stvorio munje nebeske i svakoj putanju i ime poznam; Jobe, ja koji sam stvorio divokoze i orlove i svakomu znam gdje se leže, da ja zamijenim „ojeva“ i „Ijeva“ - „Joba“ i „neprijatelja“!?

Bog svira po ljudskome srcu divno suglasje.

A kada Satan zasvira, on para srce, žice i živce. Tako radi i po srcu Jobovu. A strpljivi Job stisnuo zube i možda samo u sebi govori: Ne ćeš, vraže, iz mene nijedne protiv velikoga i mudroga Boga!

Upitajmo se ovako: Što smo mi imali prije ovoga posljednjeg domovinskog rata u imovinskom pogledu? Mi kao općine, župe, redovničke zajednice, pa onda kao obitelji, kao osobe: vozila, kuće, službe... Ponegdje se nagomilala stada ovaca, podigli i proširili torovi, nakupovale zemlje i u donjim livadama i po gornjim planinama, sagradili katovi na selu i u gradu, naslagali sanduci ruha i blaga, izvješali pršuti i kobasice, položili novci na bankama... I onda iz čista mira bukne rat, tzv. građanski, za nas pravi treći svjetski, međunarodni, koliko je samo narodâ bilo uključeno. Najprije ljude prognaju i kuće popale Sabejci, a što je nekako ostalo to dokusure Kaldejci. I pometu sve pred sobom. Mnogi ostadoše bez igdje ičega u materijalnom smislu. A mnogi izgubiše i svoje bližnje. Osiromašeni do Jobova praga, bola i gube. Koliko je kućnih domaćina ostalo bez svojih sinova i kćeriju? U nekih pravo jobovsko stanje i razmišljanje. Što si spasio?

Možda ti je nevjerojatna ova biblijska Jobova priča da je upravo sve izgubio i da se sve ovako dogodilo. Uzmimo jedan suvremeni primjer od 28. srpnja 1993., vezan uz ovu Stipića livadu i uza župu Doljane, a ima ih u preobilju:

            Ruža. Ona je u svojoj kući toga kobnoga 28. srpnja s petero djece: Dijani - 15, Ivanu – 12. kao malomu Isusu kada je bio u Hramu. Ivanu je toga dana bio rođendan; Anti – 9 godina, Peri i Marinku blizancima – po 7 godina. U kući nije Branko, 17-godišnjak, koji je pozvan u sustav veza, pošao je sa Sovićkih vrata u Doljane, da se malo odmori i da čestita bratu rođendan, ali ga srećom zaustaviše njegovi stariji vojnici. A punoljetni Miro (21) i Branka (24) u Zagrebu zaposleni.

Dok se Ruža zabavljala s petero djece po kući, upadoše „kaldejci“ dovodeći sa sobom Damira – 16 mu godina. Uzimaju Ružu i petero njezine djece iz kuće i Damira šestoga sina i vode ih u jablanički patnički Muzej kao žive izloške, gdje će ostati od 28. srpnja 1993. do 1. ožujka 1994., više od 7 mjeseci.

- Gdje ti je tata? - šapće Ruža sinu Damiru koji je tati Andriji (1948.) pomagao u kosidbi u Stuparima kod svojih tetaka Pave i Ane, Ružinih sestara.

- Ostao je u kosidbi na livadi, veli joj Damir. Proći će mjeseci i mjeseci a Ruža ne će doznati da je toga srpanjskog dana ostala udovica. „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime…“ - moli Ruža kako nas je Gospodin Isus naučio moliti.

- Kako su mi sestre Pave i Ana u Stuparima? - Ruža će potiho Damiru na uho.

- Pave je ubijena na kućnom pragu, Ana je nekuda nestala, a kuća je zapaljena, još će joj tiše Damir. Ana se stvarno sakrila u neko sklonište, tu prenoćila i sutradan se spasila kako je znala, a 55-godišnja Pave usmrćena čim je otvorila vrata.

- „Pokoj joj duši! Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom…“, pozdravlja Ruža Gospu kako ju je anđeo pozdravio u Nazaretu onoga spasonosnog dana naše svete Ere.

Dok Ruža razmješta djecu po jablaničkom ledenom granitu samo s dekom ispod djece i samo s dekom iznad djece, sva je u strahu i sve nešto nemilo sluti, jer ne zna za svoga muža Andriju, kojemu je istoga dana u Stuparima u kosidbi odrubljena glava. I ostao je dugo vremena nepokopan, na livadi. Tek je nakon oslobođenja Stupara dio njegovih kostiju pokopan na Risovcu, a ostatak pronađen i identificiran 2006. i položen u njegov grob. Možda je i bolje da Ruža toga trenutka nije znala za svoga muža, jer bi mogla na mjestu izdahnuti, a ostade joj šestero malodobne djece kao ptići na granitu studenom u mjesecu studenom u Muzeju revolucije. „Vjerujem u Boga Oca svemogućega…“, moli Ruža, čim nađe malo slobodna vremena.

Ne zna Ruža ni za svoju sestru Katu ni za njezina muža Iliju, ni za njihova tri sina, svoje sestriće mladiće: Peru (1967.) i Ivicu (1969. oženjen desetak dana prije toga) – koji su toga istoga dana 28. srpnja ubijeni na Stipića livadi, ne zna ni za trećega Juru (1970.) koji je ubijen na Lageru, na Krkači. Možda je i bolje da ne zna, prekinulo bi joj se srce i od smrti jednoga nekmoli sve trojice. Ona, kada samo pomisli na neko od kućne čeljadi ili svoje najuže rodbine, odmah se Bogu pomoli. Izmolila je sve molitve što ih je znala napamet. A izmolila je krunica više nego ti Zdravo Marija!

Ne zna Ruža ni za svoga djevera Juru, a još manje zna za njegova sina Slavka (1955.), koji je istoga dana ubijen u Doljanima.

Možda je i bolje da ne zna ni za svoju dajinicu istoimenu Ružu (1921.), koja je također istoga dana u Doljanima upucana, a sutradan preminula. Za sve će ove doznati do 4-5 mjeseci, o Božiću ili još kasnije. I ostati više ukočena nego pokretljiva nakon što je čula za sedmero poginulih iz svoje obitelji i najuže rodbine: za muža Andriju, za sestru Pavu, za tri sestrića: Peru, Ivicu i Juru, za djeverova sina Slavka i dajincu Ružu.

Znam da mi možeš reći zašto uzimam kao primjer Ružu, a ne 70 drugih. Ne mogu ti reći drugo nego da bi se sa svakom takvom osobom mogao isplesti sličan primjer. Ovu sv. Misu prikazujem i za sve preminule i za sve preživjele.

Ljudski sudovi. Ako smo u kušnji s obzirom na naša uzajamna istrjebljenja, ne znam kako možemo pomišljati da ćemo mi ljudi, u kojima kola više mlazova zle krvi Adamovih i Evinih sinova, u osvetničkim mislima i riječima, u mrziteljskim željama i djelima, postići punu pravdu na toliko puta nepravednu i neistinitu ljudskome sudu. Kao da su ovozemni sudci anđeli, a ne grješnici! I da ti mene uvjeriš da vjerujem u one međunarodne sudove i presude i u ona domaća tužiteljstva i sudstva koja nemaju ni od Boga straha ni od ljudi srama? I koji je to povijesni sud, pogotovo privremeno „pobjednički“, bio tako pravedan da nakon njega nije bilo novih mržnja i osveta? Bog je sebi pridržao sud nad svakim od nas. Svatko će od nas biti tužitelj i presuditelj sebi, kada se razotkriju sve tajne, znane i neznane, i kada Bog potvrdi svu istinu i pravdu u svome milosrđu.

Gdje je rješenje? Kaže sv. Matej da su s Isusom bila razapeta dva zločinca. I tako ga „vrijeđahu i raspeti razbojnici“ (Mt 27,44). To ponavlja i sv. Marko (15,32). Sv. Luka donosi prijelomnu vijest s Golgote: „Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: 'Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!' A drugi ovoga prekoravaše: 'Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini.' Onda reče: 'Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.' A on će mu: 'Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!' (Lk 23,39-43). Samo je ovo istina. Vječna istina. Ako je itko bio beskrajno pogrđivan, nemilosrdno bičevan, mučen, trnjem krunjen, pod križem gonjen, raspet, izrugivan, i ubijen, i to na pravdi Boga velikoga, to je bio Isus Krist, pravi Bog od pravoga Boga i pravo Svjetlo od pravoga Svjetla. On je izgovorio objaviteljske riječi: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! I samo oni progonjeni i izmučeni koji su kadri izgovoriti takve riječi u ime uskrsloga Krista, zavrjeđuju Isusovo obećanje da će s njime biti u kraljevstvu njegovu. Sve je ostalo dim i magla. Pravi će vjernik reći: „Ja tako čvrsto vjerujem u pravdu i milosrđe Božjega suda da me ti, čovječe, ne možeš toliko navrijeđati i namučiti koliko sam ti ja kadar naopraštati. Ja živim iz vjere u Božji sud i milosrđe, a ne iz vjere u sudnice ovoga svijeta!“

Bogu se moli, dobro čini, a zla se kloni!

Pokojnima Božji mir i spasenje, a živima Božji blagoslov i zdravlje!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE